Mongolski gerbili su vrlo društvene i radoznale životinjeice.

Skočimiš-Mongolski gerbili,druželjubivi i inteligentni ljubimci.

Skočimiš-Mongolski gerbili,druželjubivi i inteligentni ljubimci.

 OHHHH.

Skočimiš - Meriones unguiculatus je glodar iz familije Muridae i subfamilije Gerbilinae. Imaju duge noge, krzno na ušima, nogama  i repu. Njihovo prirodno stanište karakteriše pjeskovito tlo, visoke temperature, odsustvo vode. Skočimiš je socijalno biće, ne podnose  samoću i ako se drže kao kućni ljubimci preporučuje se držanje u paru. Mužjaci se međusobno bolje slažu nego ženke.  Smatraju se idealnim ljubimcima jer su prijateljski nastrojeni prema ljudima.Pri izboru ljubimca najidealnije je izabrati mladog skomiša, sjanih očiju, čistog nosnog iscjedka, sjajne dlake i dobre konstitucije. Pretežno žive 3-5 godina, a u prirodi i kraće. Izraziti su individualci pa se mogu primijetiti različiti karakteri. Radoznali su, aktivni podjednako i danju i noću, umiju biti jako bučni. Spavaju u više kratkih vremenskih perioda, više puta u toku 24 časa. Vrlo su bučne životinje i tokom noći.  

Mongolski gerbili, poznatiji kao pustinjski skočimiševi, su vrlo plahe životinjice. Potjeću iz mongolske pustinje Gobi. Naći ih se mogu u sjevernom dijelu Afrike, jugozapadnom dijelu, te u stepama i pustinjama srednjeg dijela Azije. U nekim dijelovima (pustinje i stepe srednjeg dijela Azije) se temperatura zimi spušta ispod nule, stoga im je cijelo tijelo prekriveno dlakom. Životni vijek im je 3 - 4 godine, no mnogi znaju doživjeti i više. Naravno, u prirodi rijetko dožive toliko godina (grabežljivci...). Narastu do dužine od 12cm, te rep do 10cm. U prirodi žive u grupama, najčešće pod zemljom. Najsretniji su kada ih je više. Ukoliko držite samo jednog skočimiša, on će vjerojatno biti nesretan (no to ne znaći da uopće neće biti sretan). 

Drže se u akvarijumu ili kavezu sa adekvatnim pojilicama za vodu i posudama za hranu koje bi trebale biti od keramike ili stakla. Vodu mijenjajte svaki dan. Za prostirku koristite piljevinu i malo sijena, mada možete koristiti i papir iskidan u trake ili komade kartona. Za održavanje krzna dobro je koristiti pijesak za činčile po kome se oni valjaju. Taj pijesak mogu koristiti i kao wc ukoliko ga stavite u jedan dio kaveza.

Što se hrane tiče, možete koristiti mješavine hrane za glodare, a iz njih im posebno možete ponuditi sijemenke suncokreta i to je jedan od načina da se još bolje sprijateljite sa njima, jer uzimaju iz ruke hranu koja im je omiljena. Skočimiš takođe voli sijemenke bundeve, konoplju, prepečen hljeb, proso, heljdu, kukuruz. Od sviježe hrane dolazi u obzir malo jabuke, šargarepe, krastavca (jednom nedjeljno). Možete ih povremeno obradovati i sa ponekim crvom. U staništu je važno obezbijediti i mineralni kamen ili sipinu kost.

Vrlo su pedantne životinje i vole da se čiste sami ili međusobno. Izmet je mali i bez neprijatnog mirisa. Sopstvenu mokraću zatrpavaju. Svoju teritoriju obelježavaju pomoću mirisne žljezde koja se nalazi na sredini stomaka (to češće rade mužjaci). Pretjerano tarenje ove žljezde može dovesti do tumora.Kopanje u uglu akvarijuma ili kaveza je dio urođenog instikta. Tapkanje nogama je znak ili straha ili seksualnog uzbuđenja. Ako se polako kreću u mahovima to takođe može biti znak straha. Nokte troše sami pa nije neophodno da se sijeku. 

Postaju seksualno aktivni sa tri mijeseca. Ženka poslije prvog parenja ima estrus svakih 4-6 dana, uglavnom uveče. Tada se pare nekoliko puta. Mogu se pariti i odmah nakon okota. Graviditet traje 21 - 25 dana, a može se odužiti i do 43 dana, ukoliko ženka hrani predhodno leglo. Graviditet je vidljiv tek 18. dana. Mladunci se rađaju bez krzna i slijepi. Krznom se prekrivaju 10. dana. Jako su dobri i požrtvovani roditelji (to se odnosi i na ženke i na mužjake). 

Mongolski gerbili puno su inteligentniji od hrčaka. Oni su vrlo radoznale životinje. Rijetko grizu, stoga se njihovih zubića gotovo niti ne trebate bojati. Za razliku od hrčaka, ne spavaju „pola dana“. Oni spavaju 2-3 sata, pa su toliko budni, pa onda sve ispočetka. Nikada ih nemojte hvatati za rep. Nažalost, on lako može otpasti. On je povezan s kralješnicom, te ako otpadne, gerbili mogu umrijeti. Njihove stražnje noge duže su od prednjih (poput klokanovih). 

Najviše jedu sjemenke. Mogu se hraniti sa hranom za hrčke, zamorce, miševe... Naravno, vrlo je važna i ostala hrana. Smiju mi se davati lješnjaci, sir i sl. Oni se jako debljaju, stoga im se takve poslastice trebaju davati rjeđe. Takođe, smije im se davati suhi hljeb, grožđice... Dajte im i slamu i osušenu travu, jer njih obožavaju. 

Osim suhe hrane, važna je i biljna. To može biti cvjetača, krastavci, jabuke, kruške, banane, kukuruz, kuhani ili sirovi krumpir, datulja... Ako im stavljate puno takve hrane (količina koju ne mogu cijelu pojesti) ne zaboravite je skloniti nakon nekoliko sati (nastaju bakterije). Naravno, s hranom se mogu i pripitomljavati. Na nekoliko sati im iz kaveza maknite hranu. Tada nasipajte malo hrane u dlan i stavite ga u kavez. S obzirom da su vrlo znatiželjni, poželjeti će vidjeti što je u Vašem dlanu, te ćete se tako lakše sprijateljiti.

Glodanje je mongolskim gerbilima (neki ih nazivaju pustinjskim skočimiševima, iako su to dvije različite vrste) vrlo važno. Ne samo da je nužno, već oni u tome i uživaju. Gerbili ima četiri sjekutića koji rastu dok su živi. Stoga ih održavaju glodanjem. Ako gerbil ne glođe, zubi mogu previše izrasti. Mongolski gerbil s predugim zubima ne može jesti, i bez liječničke pomoći će umrijeti. Morate se pobrinuti za dovoljno materijala za glodanje, kao što je sijeno, kartonske kutije, grane, role od kuhinjskih ručnika ili WC papira… U pet shopu možete kupiti kamen za glodanje.
Još se jedan tip glodanja pojavljuje kada se životinja nalazi u premalom kavezu. Ako gerbil puno vremena provodi glođući rešetke kaveza, znači da je očajan ili da mu je dosadno. 

U grupi Mongolskih gerbila uvijek postoji jedan dominantan par. Samo će taj par dobiti mlade, ostali parovi neće. Dominantni mužjak se neće pokušati pariti s ostalim ženkama u grupi, jer one nemaju ciklus – dok god je prisuta dominantna ženka. Ostali mužjaci u grupi željet će se pariti s dominantnom ženkom, no dominantni mužjak će to u većini slučajeva spriječiti. Dominantni mužjak također održava hijerarhiju u grupi. Kada on oslabi ili umre, zamijenit će ga najjači gerbil. Kod ženki je isto.

Svoje osjećaje i svrhu mogu pokazati neverbalnom komunikacijom. Oni održavaju vezu s ostalim gerbilima pomoću visokog skvičanja koje mi gotovo ne možemo čuti. Mlađi gerbili prave glasniji zvuk koji mi lakše možemo čuti. Kada odrasli gerbil ispusti glasan zvuk može značiti da se igra, da ga je strah, ili da je seksualno uzbuđen.

Minimalne mjere kaveza za mongolske gerbile su 30x50x30. Za njih je dobar stakleni terarij, ili plastični (zatvoreni) kavez. Ako je otvoren, dok kopaju, djelovi mogu letjeti van i stvarati nered... U staklenom ili plastičnom, Vaš će ljubimac rado grebati po rubovima kaveza. Dobro bi bilo da je kavez viši (kao što piše u mjerama) kako životinja ne bi iskočila, i kako bi mogla kopati tunele.
U kavezu bi trebala biti kućica. Najbolja je drvena. Ako stavljate kartonsku, oni je ću rado glodati, te ćete je morati često mijenjati. Možete staviti i glinenu posudu (ona je dobra ako očekujete mlade). Mongloski gerbili u kavezu također moraju imati pojilicu s vodom. Na dno kaveza možete staviti piljevinu (ne borovinu ili cedrovinu!!!), sušenu travu, pijesak i slično. Oni se obožavaju kupati u pijesku.  

Također, u kavez stavljajte i role od WC papira, i kuhinjskih ručnika, kako bi se kroz njih provlačili i glodali ih. Možete im dodati i razne tvrđe loptice (koje ne mogu izgristi) i slične predmete, s kojima bi se mogli igrati. Ako im u kavez stavljate kolut, pobrinite se da bude zatvoren, kako im se ne bi rep u otvorenom slomio. 

Kada se odlučite nabaviti skočimiša, najbolje je nabaviti dva. Oni su društvene životinje, i najviše vole s drugim skočimiševima dijeliti svakodnevnicu. Ukoliko su sami, lako mogu pasti u depresiju. Stoga, ukoliko ne namjeravate pariti vašeg mongolskog gerbila, nabavite dva mužjaka ili dvije ženke., po mogućnosti iz istog legla. Između njih ti trebala nastati jaka prijateljska veza, koja bi ih trebala činiti sretnima. Ukoliko jednog skočimiša dodajete drugome, koji je već neko vrijeme kod vas, trebate učiniti ovo: Stavite ih u dva kaveza koji su jedan pokraj drugoga. Posmatrajte što se događa. Nakon nekoliko dana zamijenite ih – jednog stavite u kavez drugoga, i obratno. To ponovite nekoliko puta, dok vam se ne čini da su se privikli jedan na drugoga. Tada ih zajedno stavite u kavez, no držite ih pod nadzorom (pogotovo prva 24h). Ukoliko se ne počnu tući ili napadati, ne bi trebalo biti daljih problema. 

Mongloski gerbili ne piju puno vode. Naime, zbog suhih predjelu u kojima žive, naučeni su na to. No, iako žive u suhim i vrućim predjelima, oni se ne znoje (a proizvode malo urina). Iz tog su razloga za njih opasne više temperature. U prirodi taj problem rješavaju zakopavanjem u svoje podzemne tunele.
Mongolski gerbili polno dozriju već za tri mjeseca. No, parenje je najuspješnije nakon godine dana. Ženka nosi mlade otprilike 25 dana. Najčešće na svijet dolazi 3-5 mladunaca, ponekad i duplo više. Mladunci su rođeni slijepi i bez dlake. Kada su gladni, ispuštaju zvukove kojima daju do znanja majci da ih treba nahraniti. Majci za stvaranje mlijeka treba dosta bjelančevina (može joj se dati suha mačja hrana...). Gerbili se brinu za svoju djecu – hrane ih, štite, griju, prenose (ako je to potrebno). Nakon desetak dana starosti, mladi se počinju kretati. Nakon dva mjeseca, mladi mogu napustiti gnijezdo.

POZITIVNE STRANE

Gerbili imaju mnogo pozitivnih strana. S obzirom da su pustinjske životinje, razumno koriste hranu i vodu. Zbog toga, njihov urin ima slab miris (odnosno, nema ga), pa vlasnici ne moraju čistiti kaveze često kao drugim glodavcima (no bilo bi lijepo da to čine…).

Druga pozitivna stvar je ta što su gerbili neustrašivi. Pretpostavlja se da je to zbog malog broja grabežljivaca u njihovoj (prirodnoj) blizini ili zbog toga što ih ništa ne živcira. Zbog toga, lakše je igrati se s njima, te na nove stvari reagiraju istraživanjem, a ne griženjem. 

NEGATIVNE STRANE 

Jedina negativna strana kod gerbila je njihovo neprestano grebanje i griženje. Zbog toga je nemoguće u njihovom kavezu imati plastični tunel. Ako se duže drže u plastičnom kavezu, ili će ga progristi, ili će ga toliko izgrebati, da neće vidjeti kroz njega.No i to se može prevazići.

ZAKLJUČAK:

Skočimiševi (Gerbillinae) su maleni glodavci dugog repa, dugih zadnjih nogu i kratkih prednjih šapica. Pred grabežljivcima bježe dugim skokovima zadnjih nogu, dok im prednje služe za uzimanje i pridržavanje hrane.

Žive u suhim područjima jugoistočne Europe, Azije i sjeverne Afrike. Životni vijek im je 3 - 5 godina

Vrlo su blage naravi i gotovo nikada ne grizu.Imaju svilenkasto krzno smeđe, crne ili sive boje, s bijelim trbuhom. Oči i uši su im relativno velike. Ravnotežu održavaju uz pomoć dugog repa. Dugi su 5 - 20 centimetara, ovisno o vrsti (ima ih oko 25 vrsta, od kojih su 22 u Aziji).

Skočimiš je noćna životinja koja dobro podnosi vrućine. Neki ne piju vodu, a tekućinu primaju od kukaca, sjemenki i bilja koje jedu. Kako njihov organizam maksimalno štedi vodu, ove životinjice imaju vrlo suh izmet, a količina urina je neznatna. Zato je njihovu nihov smještaj vrlo jednostavno održavati.

Osnovu ishreane čine mješavine gotove hrane za glodare. Od svježe hrane im možete ponuditi komadić jabuke, krastavca ili mrkve. Povremeno im je dobro jelovnik obogatiti komadićem naranče, breskve i trešnje. U ponudi Pet centra su i različite poslastice za male glodavce koje sadrže dehidrirano voće i povrće. U hranu skočimiša bi trebalo 1 - 2 puta sedmično umiješati i vitaminsko-mineralni dodatak prehrani za glodavce te u smještaj staviti mineralni kamen.

Izrazito su društveni i nije ih dobro držati same.Mogu se držati u paru neovisno o kombinaciji polova, a nije dobra kombinacija kada u kavezu bude jedan mužjak s više ženki. Nokte im treba kratiti ukoliko prerastu. U prirodi se to ne događa, a i u kavezu veoma rijetko jer im je kopanje u uglu kaveza dio instinktivnog ponašanja.

Skočimiševi su veoma druželjubivi i bit će spremni na komunikaciju s Vama praktično odmah kada ih nabavite.

Prilikom opremanja kaveza dobro je stavljati igračke od drveta, poput tunela i kućica, a vrtuljak također može dobro doći, kao i većina drugih igračaka za male glodare.

 

Lisica (Vulpini)-Mladunče lisice je jedna medena pufna koju bismo stalno mazili i grlili.

 Lisica (Vulpini)-Mladunče lisice je jedna medena pufna koju bismo stalno mazili i grlili. 

Lisica spada u red životinja koje su najnepovjerljivije. Živi uglavnom sama i teško joj je prići. Ako se uspije doći do nekog primjerka to su najčešće napušteni i ostavljeni mladunci.

Mlada lisica ne zahtjeva neke posebne uslove držanja, pa se stoga može smjestiti u neki ograđeni dio dvorišta ili kavez. Imajući u vidu da joj je hrana u prirodi raznovrsnija i da je u prirodi instinktivno nabavlja, to i njena ishrana u domaćim uslovima treba da bude što različitija. S obzirom da spada u mesoždere, omiljena hrana su joj meso i kosti, ali rado bi pojela i ono što ostane iza svakodnevnog obroka. Nije probirač ni u prirodi ni u domaćim uslovima.

Ako se mlada lisica gaji u zimskom periodu onda se uzgajači moraju pobrinuti da je zaštite od rahitisa koji bi mogao deformisati lisicu i ostaviti traga na njenom daljem razvoju. Ovo se postiže tako što se hrani dodaje vitamin D i kalcijum.

Dosadašnja iskustva naših ljubitelja životinja govore i potvrđuju da se mlada lisica može pripitomiti, pa čak i biti umiljata kao pas. Ipak, krv nije voda i postoji opasnost da lisica osjeti potrebu da pobjegne. Bez obzira koliko je pripitomljena, neophodno je lisicu držati podalje od živine.

Ovo je mladunče lisice i slađe je od mnogih kuca i maca koje kupujete u prodavnicama kućnih ljubimaca ili udomljavate.

Kao i svako mladunče sigurno zahtijeva sličnu njegu kao i kuce i mace, ali budite uvjereni da kad poraste pored vas neće klati kokoške komšiji u dvorištu. Ili možda ipak hoće..

Svakako, snaći ćete se i naći rješenje da živite u skladu i sreći sa svojim nesvakidašnjim ljubimcem. 

Kada odrastu možda postanu opake ubojice, monstruozne zvijeri ili bespomoćna i tupava lovina, ali dok su mladunci gotovo sve životinje imaju jednu zajedničku karakteristiku: jednostavno su preslatki!

Moguće jeste lisicu pripitomiti,spada u skupinu najsličniju psima i takvo im je ponašanje ukoliko su odgojene kao kućni ljubimci,izrazito su inteligentne,no neke osnovne nagone nikako ne možete izbjeći....zivotinja mora biti u svojoj prirodnoj okolini,osim u stvarno iznimnim slučajevima... Obavezno se moraju sve lisice dovesti u ovlaštenu veterinarsku stanicu na pregled,vakcinacija od bjesnila....Drzanje lisica kao kućnog ljubimca je riskantno,nikako nije životinja za stan,ni pod razno,već isključivo za dvorište i to dobro ograđeno iako ni to nije garancija da neće iskopati rupu i pobjeći.

O CRVENOJ  LISICI:

 Crvena lisica-sisavac- je bliži srodnik psa. Ima raskošan rep, obrastao gustim dlakama. Ona lovi noću u područjima seoskih naselja, ali je sve češće srećemo i na periferiji gradova. Vijekovima su lovili i ubijali lisice, postavljali im klopke i zamke, no uprkos tome one su još uvijek brojna vrsta. Tajna njihovog preživljavanja je u tome što se prilagođavaju skoro svakoj sredini. Mužjak crvene lisice je dužine oko 112 cm, a teži do 11 kg, dok je ženka crvene lisice dugačka oko 108 cm, a teška oko 6 kg. Životni vijek je obično 18 mijeseci do 4 godine, dok lisice u zatočeništvu mogu živjeti i do 14 godina. Crvene lisice možemo naći širom svijeta, u najraznovrsnijim sredinama, uključujući šume, pašnjake, planine, pustinje, ali se mogu naći i na farmama, gradskim i prigradskim naseljima. Prvobitno stanište joj je u Sjevernoj Americi, Evropi i Aziji, a sredinom 19. vijeka je prenijeta i u Australiju. Teritorija jedne lisice se prostire na 10 ha u naseljenim mijestima, a u prirodi i do 2000 ha. Zahvaljujući svojoj nevjerovatnoj snalažljivosti, lisica već dugo ima reputaciju inteligentne i lukave životinje.

Tijelo lisice je dugo oko 75 cm, a na to dolazi još rep dug oko 40 cm. U ramenima je visoka 40 cm, a težina iznosi oko 6-10 kg. Krzno joj je s gornje strane tijela crveno a s donje bijelo; međutim, tonovi boje se mijenjaju ovisno o području koje nastanjuju, gornji dio od crvenkastožute do tamno crvenosmeđe, a donji od čisto bijele pa do sive boje škriljevca. Donji dijelovi nogu su joj crni.

Pored toga, postoje i varijacije koje se bojom prilično razlikuju. Tako, na primjer, lisica križanka ima crnu prugu na leđima. Srebrna lisica je tamno siva pa čak do crno obojena. Nadalje, postoje i varijacije s tamnom trbušnom stranom i grlom kao i naročito svijetla varijanta, nazvana brezova lisica.

Područje na kojem živi lisica vrlo je veliko. Obuhvaća Europu, umjerena i suptropska područja Azije, u Africi područje sjeverno od Sahare i Sjevernu Ameriku. U 19. stoljeću ljudi su donijeli lisicu i u Australiju, gdje je postala vrlo teški ekološki problem za lokalnu populaciju sisavaca i ptica.

U pravilu, lisice love same. Izuzetak je lov majke s mladuncima. Lisice brzim ugrizom ubijaju svoju lovinu, jer bi im inače, kako nemaju kandže, ulov mogao pobjeći. Hrane se pretežno glodavcima, ali i svim vrstama drugih malih životinja, biljkama kao i strvinom. Pored miševa, česta lovina su im jaja iz gnijezda ptica koje se gnijezde na tlu, patke, kokoši, zečevi, insekti, ribe. Rijetko ulove srnina mladunca, a još rjeđe prašćiće divljih svinja, dok će nekog gmaza ili vodozemca pojesti samo u krajnjoj nuždi. Lisice znaju upasti i u kokošinjac i ukrasti kokoš. Kad lovi miša, prvo stoji nepokretno, a onda iznenada skoči na njega tako, da ga pritisne prednjim šapama. Prema godišnjem dobu, lisice se hrane i zrelim bobicama kao i voćem. U potrazi za hranom, lisica jede i životinje koje stradaju u prometu. Lisice koje žive u parkovima, znaju pljačkati i korpe s otpatcima.

 

Lisičja jama se u pravilu nalazi u središtu teritorija koji najčešće ima od 5 do 20 km². Lisica redovno obilazi "svoj" teritorij i obilježavanjem sa izmetom i urinom obavještava druge lisice da je to područje "zauzeto". Veličina teritorija koji jedna lisica smatra svojim zavisi o količini raspoloživog potencijalnog plijena koji na njemu živi.

Lisice imaju više jama na svom teritoriju. One služe za odmor, skrivanje u slučaju opasnosti i za podizanje podmlatka. Lisica rijetko sama kopa te jame, najčešće ih preuzima od jazavaca ili kunića, a zatim iskapa osim glavnog ulaza, još poneki da bi osigurala mogućnost sigurnog bijega u slučaju opasnosti. Takve se jame koriste od više generacija. Gustoća naseljenosti nekog područja lisicama zavisi od više elemenata, kao na pr. od raznolikosti područja, količine mogućeg plijena kao i mogućnosti gradnje jama. Mlade lisice ostaju na teritoriju majke različito dugo, a kad krenu u potragu za vlastitim teritorijem, to je različito udaljeno.

Najveći dio godine lisica je samotnjak. Vrijeme parenja u srednjoj Europi je u januaru i februaru. U južnoj Europi to je do četiri sedmice ranije, a u sjevernoj do četiri sedmice kasnije. U tom razdoblju više mužjaka "osvaja" ženku, a ona se i pari s više mužjaka. Jedan mužjak ostaje uz ženku i pomaže joj u podizanju mladunaca.

Skotnost traje oko pedeset dana. U prosjeku okot broji tri do pet mladunaca, a vrlo rijetko samo jedno ili čak i do trinaest lisičića. Mladunci su teški od 80 do 160 grama i kote se slijepi sa vunastom dlakom sivosmeđe boje. Oči prvi put otvaraju u dobi od 12 do 15 dana. Sišu četiri do šest tjedana, a u dobi od mjesec dana prvi put izlaze iz jazbine. Do tog su trenutka već promijenili dlaku i dobili tipičnu crvenu boju odrasle lisice. Mužjaci pomažu u podizanju podmlatka tako da ženki donose plijen na ulaz u jazbinu. Ako se dogodi da ženka strada, mužjak nastavlja s podizanjem mladunaca, ali naravno samo ako su već prestali sa sisanjem. Nakon četiri mjeseca, mladunci su samostalni. Polnu zrelost dosižu s deset mjeseci, a majku napuštaju u dobi od oko godinu dana. Očekivani životni vijek im je oko 12 godina-u zatočeništvu.

 Mladunci su vrlo živahni i radoznali i brzo rastu. Već u septembru dostiži težinu kao i odrasle životinje. I mužjak i ženka brinu o mladima tokom ljeta, sve dok mladunci nisu dovoljno stasali i zreli da se brinu sami o sebi (na jesen). Vrlo brzo razvijaju sposobnost za samostalan lov, pa napuštaju jazbinu i kreću u potragu za vlastitim lovištima. Veliki broj mladunaca ugine prije nego što napuni deset mijeseci.

Afrički pigmejski jež-African pygmy hedgehog-neodoljivi smo.

Afrički pigmejski jež-African pygmy hedgehog-neodoljivi smo.

Ježevi su sitni sisari iz familije Erinaceinae, čija je osnovna karakteristika prisustvo bodlji. Postoji 16 vrsta ježeva podjeljenih u 5 rodova. Oni žive širom Europe, Afrike, Azije i na Novom Zelandu.

Dvije su glavne grupe ježeva: evropski jež (i zakonom zaštićen) i afrički jež (najčešće držan kao kućni ljubimac).

Afrički patuljasti ježevi se u svom prirodnom okruženju hrane prvenstveno bubama, paucima, puževima i drugim insektima. U uslovima držanja ježa kao kućnog ljubimca, preporučuje se gotova hrana za mačke superpremium kvaliteta jer jedino takva hrana ježu osigurava kvalitetan izvor bjelančevina koje njihov metabolizam zahtijeva, s obzirom na njihovu prirodnu ishranu insektima.

Količina hrane koja bi zadovoljila potrebe ježa zavisi od kvaliteta hrane. Dovoljno je da jež svakog dana ima na raspolaganju dvije supene kašike superpremijum hrane za mačke light kategorije.

Što se tiče žive hrane, iz prirode se savjetuje uzimanje samo onih primjeraka insekata koji žive na nezagađenim područjima. Dakle, nikako na prostorima ili livadama uz saobraćajnice i slično.

Međutim, kako se ježevi kao kućni ljubimci hrane gotovo isključivo hranama za mačke, a hrana se obogaćuje sa sviježom hranom (povrćem i voćem), tako i Vi povremeno možete nagraditi svog ljubimca živom hranom, crvićima,  koji su u stalnoj ponudi Pet centra.

Veličina kaveza za patuljastog ježa svakako ne bi smijela biti premala jer su ipak životinjice koje se u svoje aktivno vrijeme mnogo kreću. Vole da se ukopaju u kavez, pa bi trebalo da bude primjerene dubine. Stoga, preporučuje se veličina kaveza od 80x48,5x42 cm.

Ne postoji konkretna dresura za vršenje nužde ježa, ali bi jež svakako mogao naučiti da vrši nuždu u jednom dijelu kaveza. Takođe, ne bi trebalo dozvoliti ježu da koristi cio prostor stana za svoje aktivnosti dok se predhodno ne formira navika vršenja nužde u dijelu kaveza.Ježu ne dajite punu slobodu kretanja u stanu dok nije pod nadzorom.

Jež po pravilu sam održava svoje tijelo i čisti ga lizanjem i trljanjem, tako da nema potrebe za kupanjem.Očistie ga vlažnom krpom. Nokti se ježevima mogu skraćivati makazicama za male životinje.

Bodlje kod ježa su preoblikovana dlaka i iznutra su šuplje. Svaka bodlja ima poseban mišić (Musculus arrestor pili) koji upravlja njenim položajem. Kad su ugroženi, ježevi se sklupčaju u kuglu. To zahtijeva kompleksnu "saradnju" brojnih mišića, između ostalih Musculus caudo-dorsalis koji se proteže od korjena repa pa duž leđa i uspravlja bodlje i Musculus sphincter cuculi koji drži zivotinju sklupčanom i tako skriva nezaštićene dijelove tijela, jer pravi ježevi nemaju bodlje na trbuhu, licu i udovima.

Prosječna težina mu je oko 500 grama.Ovalnog je oblika i naspram drugih vrsta ima jako kratke udove pa mu je tijelo skroz spušteno na zemlji.Ova vrsta ima jako kratak rep.Dužina mu iznosi od 17-23 cm, kada je opušten,a kada se sklupča veličine je grapefruita.Bodljice su mu crne ili sive dok su mu vrkovi krem boje.

Ove životinjice vole samoću. Noćne su životinje pa preko noći može priječi i nekoliko kilometara.Kada nanjuše neki miris koji njima odgovara uvaljaju se u njega da ga pokupe na svoje tijelo.I dan danas nije poznato zašto to rade ali se misli da ima neke veze sa zaštitom od drugih životinja.
Preko zime hiberniraju, a počinju sa hibernacijom u listopadu.
Hrana: oni su inače svejedi ali prije svega insektojedi.Hrane se najčešće bezkralješnjacima kao što su pauci i insekti, ponekad jede i manje krajlešnjake te male količine vegetacijskog bilje. Imaju visoku otpornost na Toxine, pa su po tome i poznati jer znaju pojesti i škorpiona ili zmiju otrovnicu, a da im ništa ne bude.
Životni vijek im je u divljini 2-3 godine, a u zatočeništvu znaju preživjeti čak 8-10 godina zbog bolje prehrane.

PET TJEDANA-5 CM.

Afrički pigmejski ježevi rastu oko 15cm (mada su mužjaci krupniji od ženki). Bodlje su malo mekše nego kod evropskog ježa. Noćne su životinje i dosta su aktivni, tako da im treba obezbijediti sto više prostora. Drže se u terarijumima, kako se ne bi zaglavljivali ili izbacivali piljevinu. Ako se drže u manjim terarijumima, treba ih zbog treninga povremeno pustati da se istrče po kući (naravno uz stalno nadgledanje).
Odgovara im sobna temperatura (22-25C),ali ako imaju male ne bi smijela biti ispod 25-30C.
Hrane se hranom za mačke ili ako je dostupna specijalna hrana za jezeve (a najcesce nije).
Po prirodi su oprezni,ali i radoznali tako da nije problem da se pripitome.
Životni vijek je oko 8-9god.
Što se tiče mirisa, kao i svi ježevi-ako se ne čiste rednovno osjećaće se,ali sa rednovnim čišćenjem se taj problem riješava. 

Kavezi nikako nisu dobri za njih, a što se tiče veličine terarijuma-što veći to bolji,al  da  ne bude manji od recimo dsv=50x30x30cm. Ali sto ga više pustate napolje to je bolje i onda  ne treba veliki terarijum. Nije loša varjanta ni da se drži u plastičnoj kutiji bez pokrivača (poklopca), jer mu se tako zaklanja svjetlost (posto je ne vole) i lakše je za čišcenje.
Noćne su životinje i naravno da se noću čuje kako se kreću, šuškaju,jedu itd. ali  to nije neka velika buka. Mada definitivno nisu za to da se drže u spavaćoj sobi. Znaju, ako imaju dvije činijice u terariju. da lupaju jednom o drugu.
Jedino ako se drže u paru onda baš prave buku, jer mužjak po cijelu noć pišti (kao da cvili ili cijuče).

ZAMORAC-Guinea pig-nježan i osjećajan ljubimac.

ZAMORCI-Guinea pig-briga o nježnim životinjicama.

ZAMORCI-Guinea pig-briga o nježnim životinjicama.

Zamorci su sisavci koji pripadaju porodici glodavaca.

Često u Pet Shopovima vidimo primamljivo zapakirane, šarene i na izgled lijepe poslastice za zamorce. Postoje razni ć i drops sa jogurtom, stapići za grickanje, kameni u obliku banana, mrkve, itd.Dobro razmislite prije nego svojem ljubimcu date tako nešto.Zamorci biljojedi čija se prehrana u prirodi sastoji od raznih trava, lišća, sijena, bilja i povrća. Probavni sistem zamorca je jako osjetljiv i treba posvetiti puno pažnje u odabiru pavih namirnica kojima ćete hraniti svog ljubimca kako bi bio zdrav. Uz prirodnu i zdravu prehranu zamorca ne spadaju pšenica, raž, zob, ječam, mliječni proizvodi itd. Naročito ne šećeri, med i sl. koje zamorci u prirodi uopšte ne koriste.Od čega se sastoje te komercijalne poslastice. Na poledjini svih tih savršenih pakovanja poslastica za zamorce može se pročitati slijedeće: jogurt u prahu, svježa jaja, mlijeko, med, biljni nusprodukti, sjemenke žitarica, šećer, melasa, brašno, soja, kukuruzni skrob, umjetne arome i boje. Ovo su vrlo alarmantne činjenice. U tim poslasticama nema ni jednog jedinog sastojka koji bi zadovoljio nutritivne potrebe vašeg zamorca, s druge strane, puno je sastojaka koji su jako opasni i otrovni. Dakle, apsolutno sve komercijalne poslastice treba najstrožije izbjegavati u cilju očuvanja zdravlja vašeg ljubimca. Takodje je bitno zapamtiti, zamorcima poslastice ne trebaju ispunjavati svakodnevnu prehranu. Sve vrste poslastica treba davati rijetko, zbog puno šećera, zitarica i štetnih tvari. Držimo se prirode, zato što sa prirodnim namirnicama nikada nema greške. 

Prirodne poslastice su: komadić jabuke, komadić banane, komadić krastavca, komadić mrkve...
Hrana kupljena pet Šopovima je sve NE. Pročitajte malo djetaljnije sastav u hrani, pa ćete vidjet da ima masa otpada iz proizvodnje ostale hrane, umjetnih aroma, žitarica koje nisu podobne za zamorce, kao i raznih šećera, melase, meda i sl, koji mogu prouzrokovati teške probavne smetnje. Nažalost se radi o profitu, pa je proizvodjačima potpuno svejedno što će u tu hranu utrpat jer i tako znaju da će kupce zabljesnut dodacima umjetnih vitamina i minerala, koji su opet, uz uravnoteženu prirodnu prehranu zamoraca, skroz suvišni. 

Zamorcima ne treba uopšte gotova hrana. Njih morate hraniti prvenstveno sijenom u neograničenim količinama, zatim povrćem (koje ne nadima) i mirodijskim biljkama (celer, persin, koromac, kopar i t.d.) i livadnim travama. Do zelenog preko zime nije lako doći pa se onda daju sasušene livadne trave i mirodijske biljke, kao i grancice, cvijetovi i listovi.

Nažalost i dalje se trpaju zamorci medju glodavce kao sto su hrčkovi, štakori i miševi kojima su glavna hrana žitarice, a zamorci imaju sasvim drugačije potrebe od njih, njihova probava je uštimana na drugu vrstu hrane, jer u njihovim prirodnim staništima nema žitarica (žito, kukuruz, pšenica, soja i t.d.), već samo trava i livadne biljke.
Dobro razmislite o njegovim potrebama i načinu ishrane, jer nije slučajnost da kod nas zamorci žive max 3-4 godine, a vani više nije rijetkost da zive 8-10.

Zamorac potiče od pretka Cavia cutleri koja živi u Južnoj Americi. Zamorce su držali Inke, davno prije Europljana, a uglavnom su im služili kao kućni ljubimci tj. hrana. Osvajanjem u 16. stoljeću španjolski konkvistadori su ih pronašli slobodne u kućama građana te ih pronjeli Europom. Vrijeme dolaska na europsko tlo nije pouzdano , no danas su zamorci jedno od najomiljenijih dječjih kućnih ljubimaca širom svijeta.

Uslovi za držanje:
Smještaj kaveza i veličina:
Zamorčići su vrlo aktivne životinje, i zahtijevaju puno prostora. Mjesto za kavez mora biti zaštićeno od kiše, vlage, hladnoće, propuha te naglih promjena temperatura. Pri kupovini ili izradi kaveza mora se paziti da ne bude manji od 120x60 cm te niži od 5o cm. Ukoliko je više zamoraca potreban je veći kavez. Ako je pak kavez manji morate mu osigurati dovoljno vremena provedenog u šetnji prostorom u vašem stanu (bez kablova, može biti loše). Takođe je bolje da je kavez na povišenom mjestu kako bi se zamorac/i osjećao/li sigurnije. 

Oprema kaveza: U samom kavezu bi bilo potrebno osigurati mjesto za spavanje, vodu,hranu, igru i kretanje. Dno kaveza posuto steljom treba se redovno čistiti kako bi se izbjegli neugodni mirisi ili čak bolesti.
 Kada ga tek dobijete, vaš zamorac zna obavljati nuždu u svakom kutu svog kaveza, pa tako i u svojoj kućici. On može i sam naučiti obavljati nuždu u jednom kutku vašeg kaveza, a ukoliko to želite ubrzati, posegnite za jednostavnim rješenjem. Od generalnog čišćenja kaveza, dio na kojem želite da vaš zamorac obavlja nuždu malo slabije properite, a ostale vrlo jako izribajte. Na taj će način zamorac pomoću mirisa uspijeti raspoznati kutak u kojem će obavljati nuždu. Eto, dva korisna savjeta za pripitomljavanje i dresuru.

Katkad svom zamorcu dajte poslasticu, svakodnevno mu mijenjate vodu, izvedite ga van kaveza, igrajte se njim, pričajte s njim, osigurajte mu svakodnevno dostupno sijeno i vaš će zamorčoć biti sretan.

Kretanje: Bilo bi poželjno zamorca puštati svakodnevno da trčkara po sobi po par sati kako bi se „istrošio“ takođe samo uz prisustvo samostalne osobe, kako se ne bi dogodilo da zami dođe u kontakt sa električnim kablovima ili otrovnim biljkama. 

Ishrana: 

Kod zamoraca je ishrana jednostavna, no ima stvari na koje se treba obratiti pažnja. Zamorci su isključivo vegetarijanci/biljojedi/biljožderi i uz peletiranu hranu hrane se voćem i povrćem.Vole rutinu i predvidiv život, a to je isto sa hranom. Ako mijenjate vrstu peletirane hrane, radite to postepeno miješajući hranu sa hranom, ne naglo jer bi moglo doći do stresa kod zamorca. 

Sijeno: Sijeno je osnovna hrana u ishrani zamoraca. Sijeno mora biti dostupno svaki dan i ne smijete ograničavati količinu. Sijeno je potrebno jer zamorac svakodnevno mora trošiti stražnje zube (žvakanjem), kako ne bi narasli, a ako narastu ostaje samo rezanje zubi. Također je važno i zbog probave.
Voda:
Iako zamorci crpe veliku količinu vode iz voća i povrća, svježa voda je neophodna te mu uvijek mora biti dostupna (zdjelica ili pojilica). Voda se mora mijenjati svaki dan, a svaki drugi isprati vrelom vodom, kako se ne bi nakupile alge ili bakterije. Pripazite da bočica nije na direktnom svijetlu duže vrijeme, kako se ne bi zagrijala voda. Ako kupujete vodu, nikako ne smijete koristiti destiliranu vodu i vodu bogatu kalcijem. Također se preporučuje pojilica, jer bi se moglo dogoditi da se zamorac okupa.

Gotova i peletirana hrana: Takva hrana osigurava balans vitamina, minerala i hranjivih sastojaka. Iako peletirana hrana nije nužna u ishrani zamoraca, bilo bi je dobro okoristiti kao primarnu hranu nakon sijena. Peletirana hrana je glavni izvor proteina, a ako je ne odlučite koristiti morate dobro isplanirati plan ishrane, koja će sadržavati sve potrebne hranjive sastojke koje su inače u peletiranoj hrani. Odrasli zamorac pojede u prosijeku 60 grama hrane dnevno, dok oni aktivniji jednu manje a neaktivni više-manje iz dosade. Pošto zamorci vole rutinu nastojite ga hraniti u isto vrijeme, bez obzira hranite li ga 1 ili 2 puta dnevno. Uvijek odstranite ostatak peletirane hrane nakon dva-tri-sata inače će nastaviti grickati i kada je sit, što ne valja za njegovu težinu (najviše 1 kila- mužjaci mogu i preći). Previše peletirane hrane može dovesti do prekomjerne težine, zato hranu uvijek treba davati kada je za to vrijeme. Sijeno je jednina hrana koja im mora biti dostupna 24 sata na dan. 

Kada birate peletiranu hranu, nastojite ne kupovati hranu sa suhim voćem ili masnim sjemenkama. To je zato jer imaju previše masti te takođe mogu dovesti do prekomjerne težine. Uz to mnoge mješavine hrana sadrže suncokretove sjemenke. Zamorci se ne smiju hraniti sa bilo kakvim sjemenkama sa ljuskama jer postoji mogućnost da se zamorac uguši sa ne dobro prožvakanom ljuskom. Zamorci se hrane isključivo paletiranom hranom za zamorce nikako za kuniće ili bilo koju drugu životinju (isto vrijedi i obrnuto). Peleti za zamorce napravljeni su isključivo za njegovu prehranu, ostale hrane npr.za hrčka mogu dovesti do ozbiljnog problema. Hrana za ostale glodavce može naškoditi zamorcu jer ima manjak/višak vitamina i minerala. Npr. hrana za hrčke sadrži suncokretove sjemenke.Budući da svaka životinja ima svoje potrebe za mineralima i hranjivim tvarima u hrani nije dobra ni kombinacija „sve u jedan“. 

Voće i povrće: Kao vegetarijanci zamorci u svojoj ishrani imaju voće i povrće.Ono je bogat izvor C vitamina. Fosfor i kalcij su nužni minerali u ishrani zamoraca, ali zapamtite da ih dobivaju iz peletirane hrane, te zato pazite na količinu. Previše kalcija u mokraći zamorca može dovesti do stvaranja kamenca. Dobar balans fosfora, kalcija i vitamina C sprječava potrebu za vitaminom D. Iako većina peletirane hrane sadrži vitamin D, nema garancije da je sadrži i ona koju vi koristite. Svježa zelena hrana i voće smanjuje potrebu za vodom. Kao i sa svakom hranom ni sa ovom se ne smije pretjerivati, jer previše zelene hrane može biti rezultat proljeva. Neki zamorci ne će jesti svu hranu koja im je dana, no neki će pojesti sve što im se stavi pod nos. Ovoje (nepotpun) popis voća i povrća koje zamorac smije jesti: jabuke, banane, radić, mrkva, brokula, celer, trava, špinat, rajčica, krastavac, paprika, breskve, kruške, kukuruz, peršin, rotkvica koraba… Uvijek pazite da voće i povrće nije špricano ili kontaminirano urinom (pasa, mačaka…)
Također zelena hrana pogotovo salata nikada ne smije biti mokra kada se daje zamorcu jer, bi moglo rezultirati proljevom. Ono što se izbjegava u ishrani zamoraca:
stabljike celera (teško svarljive),bilo kakve vrste ljuski (sjemeke suncokreta i sl.),grah,rabaraba (iznimno otrovno),krumpir (neki kažu nije otrovno u malim količinama, neki da su otrovni oni zeleni dijelovi ispod kore – u svakom slučaju, bolje ne riskirati)
Poslastice: Postoji više tvornički proizvedenih poslastica za zamorce, no one rijetko imaju prehrambenu svrhu, te često sadrže sjemenke sa ljuskama spojene medom. Zato ih bolje izbjegavajte. (bolje je prirodno).

Nemojte se začuditi ako primijetite da vaš zamorac jede vlastiti izmet, tako je ponašanje potpuno i naziva se koprofagija. Kao i kunići i zamorci su vrlo zavisni o bakterijama kako bi probavili hranu i „izvukli“ sve vitamine. Zbog toga oni proizvode (oko 150 na dan) mekani izmet (caecotrophes) koji sadrži vitamin B i bakterije koje nastanjuju crijevnu floru. Ovakav će izmet zamorac ponovno probavljati- nešto slično se događa kada krava „preživa“ još ne potpuno probavljenu hranu. Važno je ne sprječavati zamorca da to radi, međutim, ako je hrana bogata kalorijima i proteinima zamorac možda neće imati potrebu za ponovnim probavljanjem ne iskorištenih vitamina. 

Razmnožavanje:Zamorčići su druželjubive životinje te je najbolje da ih u kavezu ima najmanje dvoje. Najbolje ih je kupiti zajedno kada su mali. Ako je u kavezu više mužjaka i jedna ženka zamorci postaju agresivni jer se bore za ženku. Sam mužjak može bez problema boraviti u kavezu sa ženkom. Ukoliko je mužjak kastriran dozvoljene su sve kombinacije. Zajednički život zamoraca i kunića nije dobar jer ima razlika u ponašanju. Ženke zamoraca spolno sazrijevaju u dobi od mjesec dana, a u toku jedne godine mogu imati tri legla. Gravitet traje 70-ak dana i u leglu su 2-5 malih.

Hrčak-Hamster-šta možemo kad smo slatki i zabavni.

ww

DEGU-Čileanska vjeverica-vrlo društvene životinjice.

DEGU-Čileanska vjeverica-vrlo društvene životinjice.

Degue nazivaju još i čileanske ili pustinjske vjeverice.Degu spada u red dvojezubaca, zajedno s činčilama, kunićima. Prije ih se svrstavalo u red glodavaca, ali po novome se gledaju kao poseban red. DNA analiza također pokazuju znantno manju sličnost s "pravim" glodarima.

Koliko god im velik kavez dali, degui će biti najsretniji ako ih redovno puštamo iz kaveza. Iako se vole zavlačiti u rupe (tipa iza ormara, kreveta...), i vjerojatno će posvojiti neki mračni kutak koji će smatrati svojom jazbinom, za razliku od nekih glodara, nemoju običaj ostati danima negdje skriveni, nego će ih radoznalost natjerati da izađu i istraže okolinu. Jednom kada se naviknu na okoliš, redovno će koristiti sobu za istrčavanje, skakanje po stvarima, igru, izležavanje ispod radijatora, na TV-u i sličnim toplim mjestima...

Zbog njihove društvenosti, degua nikada ne bi trebalo držati samoga. U nedostatku društva svoje vrste, lako padnu u depresiju. Može se držati muško-muške, žensko-ženske ili miješane parove. Jedino nije preporučljivo držati više mužjaka na malo ženki, jer će doči do tučnjave. Inače se degui jako brzo vežu jedan za drugoga i postaju nerazdvojni. Zajedno spavaju, igraju se, kradu... Normalno je da ponekad dođe do odmjeravanja snaga, naguravanja, šamaranja šapama... pogotovo kada još nije uspostavljen jasan odnos snaga. Takve stvari je najbolje pustiti da sami riješe. Ozbiljnijom tučnjavom se smatra tek kada pokušaju ugristi jedan drugoga. 

Pol je ponekad malo teže razlikovati jer nije očito kao kod ljudi recimo.
Ipak, kada se zna na što paziti, moguće je sa sigurnošću odrediti. Mužjaci naime imaju veči razmak između analnog otvora i spolovila, glatku kožu između, uz vidljiv nabor koji se proteže paralelno, od analnog otvora do spolovila. Kod ženki je razmak između analnog otvora i uretralne cijevi manji, a odmah ispod uretralne cijevi nalazi se polukružno zadebljanje koje ju okružuje, i koje skriva otvor rodnice.

Oblikom tijela su slični miševima, samo mnogo veći (otprilike velićine dlana), nešto veće glave i manje zašiljene njuške. Teže oko 150 do 200 grama. Imaju vrlo snažne stražnje noge s 4 prsta, koja završavaju oštrim noktima. Na prednjim nogama također imaju zakržljao peti prst, što novi vlasnici često pogrešno pripišu ozljedi ili deformaciji. Rep im je go, s busenom krzna na vrhu. Ima funkciju odbrane od grabežjivaca, i u slučaju snažnijeg povlačenja, posebnim sastavom mišića se odvaja od ostatka tijela, uz minimalno krvarenje. Zapravo slično kao kod guštera, samo što im ne naraste novi. Tijelo im je prekriveno gustim mekim krznom, ravnomijerno raspoređene žute i crne dlake, koja im u kombinaciji daje smeđu nijansu. Trbuh im je prekriven svijetlim, gotovo bijelim krznom, koje dobro reflektira dio UV spektra, na koje im je oko posebno osjetljivo. Kao i svim drugim srodnicima, imaju velike sjekutiće koji kontinuirano rastu i moraju ih trošiti glodanjem hrane ili tvrdih predmeta. Prirodno su žute boje zbog reakcije enzima koje imaju u slini s klorofilom iz hrane. Ženke imaju produženu uretralnu cijev, što znatno komplicira prepoznavanje polova.

Prirodno im je stanište u Južnoj Americi, vrlo su česti u Čileu, gdje često žive u vrlo teškim uslovima, na visokim nadmorskim visinama na obroncima Anda, hraneći se rijetkom suhom travom i sjemenkama. Zbog takvog načina života, vrlo temeljito mogu probaviti unesenu hranu, no nisu naviknuti na hranu bogatu hranjivim tvarima, pa im takva prehrana lako oštečuje organizam i dovodi do šečerne bolesti. Zbog toga su u Europu uvezeni kao pokusne životinje za istraživanje dijabetesa. Tek kasnije se počinju držati i kao ljubimci. U domovini ih smatraju štetočinama jer se znaju počastiti usjevima.

Degue još nazivaju čileanskim vjevericama jer ponašanjem podsjećaju na vjeverice. Iako žive u rupama ili podzemnim jazbinama, mnogo vremena provode tražeći hranu, koju nose i čuvaju u jazbinama. Dobri su penjači, brzo trče, mogu skočiti i do metar u daljinu, preko pola u visinu.
Jedna od vrlo karakterističnih osobina im je izuzetna društvenost. Žive u zajednicama i od preko 20 jedinki (prema literaturi, ponekad i do preko tisuću), koje međusobno dijele nastambu, zajedno traže hranu, spavaju na gomili i međusobno se griju, upozoravaju se na opasnost, brinu o mladima... Zanimljiv mi je bio podatak da sve ženke mlade smiještaju zajedno, i čitava zajednica brine o njima, ne vodeći računa tko je čiji. Jazbine im čini složeni niz kanala s više ulaza kako bi lakše pobjegli mogućem predatoru, te niz prostorija različitih namjena, od čuvanja hrane, spavanja, obavljanja nužde do čuvanja mladih. Zajednički ih kopa cijela kolonija, formirajući lanac, u kojem svaki degu iskopanu zemlju baca onom iza njega. Dobro prihvačaju i druge životinje, činčilama dopuštaju da žive u njihovim jazbinama, te se griju uz njihovo debelo krzno.
Kako bi mogli funkcionirati u zajednici, razvili su vrlo složen sustav glasova, od upozorenja na opasnost, poziva na parenje, izražavanja prijateljstva, prijetnje, poziva mladima, poziva mladih ženki...
Izuzetno su znatiželjni i inteligentni. Iako je kod životinja često teško razlikovati inteligenciju od urođenih nagona, u ljudskom okruženju jasno se vidi prilagođavanje ponašanju koje nikako nije tipično. Za razliku od većine životinja, degu nikad ne spava. Neovisno o smjeni dana i noći, oni prolaze kroz višesatne periode pune budnosti, kada skupljaju hranu, istražuju, kopaju... te periode kada se skupe i zajedno drijemaju na gomili poluzatvorenih očiju, ali uvijek svjesni okoline i spremni reagirati na potencijalnu opasnost. Vodu ne vole, ali se održavaju čistima kupanjem u pijesku, ćeškanjem te međusobnim timarenjem. Imaju tačno određenu hijerarhiju u zajednici, prema kojoj se određuje redoslijed jedenja (alfa mužjak prvi jede, ostali čekaju da on završi), ko dobija ženke... Svaka jedinka u zajednici ima svoju hrpu grančica, kamenja i sličnih predmeta koje donese pred jazbinu. Velićina iste označava status te jedinke u skupini. U koliko se neko odluči popeti na njegovo mjesto, pokušat će mu uzeti njegovu hrpu.
U prirodi rijetko dožive 2 godine jer predstavljaju glavni izvor hrane mnogim pticama, ali uz čovjeka uz pravilnu njegu redovno dožive 6 godina.

U prirodi im je doba parenja početkom zime, mlade nose 3 mjeseca, i u proljeće ih donose na svijet. Navodno u zarobljeništvu mogu i do četitri puta godišnje imati mlade.
Mladi se rađaju vrlo razvijeni, odmah po porodu gledaju, hodaju, glasaju se i prekriveni su krznom. Već nakon nekoliko dana mogu početi jesti suhu hranu. I mužjaci i ženke zajednički se brinu za mlade i nema opasnosti da bi im mužjak naudio.

Degua nikad ne treba pokušati uhvatiti odozgo.Njihov glavni predator su ptice, tako da će taku radnju "iz zraka" instinktivno shvatiti kao prijetnju i pobječi. Najbolje je pustiti degua da se sam popne na ruku, a ako to ne ide, uhvatiti ga od ispod. Takođe, ne vole kada se drže zatvoreni u ruci. Najbolje ih je držati na otvorenom dlanu i pustiti da se slobodno smjeste ili šeču kako im paše. Često se vole zavuči u rukav. Problem je što imaju izuzetno oštre nokte, pa mogu izgrebati ako se nepravilno uhvate, pa se uplaše da će pasti i počnu se penjati. Još s vremena na vrijeme izgleda kao da držite čopor mačaka u kući.

Što se hranjenja tiće, imaju sklonost dijabetesu i zakazivanju jetre ako se neodgovarajuće hrane. Uglavnom, nezdravo im je sve bogato mastima ili uljikohidratima, žitarice, orašasti plodovi, suncokret, kukuruz, voće... Takve stvari treba izbjegavati ili im eventualno davati u minimalnim kolićinama (jednom tjedno 2-3 zrna suncokreta, komadić sušene banane ili nešto tome slično), iako ih apsolutno obožavaju jesti i iskoristit će svaku priliku da užicaju ili ukradu nešto slatko. Glavna hrana treba im biti sijeno i posebna mješavina za degue ili činčile (s time da se iz te kupovne hrane povade grožđice, sušene banane, šipak i slično-jer se to daje kao poslastica). Neki savjetuju miješanje s hranom za zamorce, ali čini mi se da u njoj ima previše grožđica i sličnih stvari. 

Degu nije baš ljubimac za svakoga.Radi se o svojeglavoj životinjici koja zahtijeva određenu kolićinu strpljenja i ne trpi baš maženje po rukama kao recimo zamorci ili hrčci. Više ostaje na "daj mi nešto fino za jesti, počeškaj me iza uha, i odoh ja dalje raditi štetu po kući". Oko ishrane treba biti jako pažljiv kako ne bi došlo do razvoja bolesti. Takođe, žive duže od prosječnog glodavca, tako da su dosta veća odgovornost. Zbog svega toga, nisu životinje koje bi se mogle povjeriti maloj djeci na brigu.
Jednom pušteni iz kaveza, skloni su napraviti određenu kolićinu nereda. Izmet im je krajnje neofanzivan, suhe kuglice bez ikakvog mirisa, neatraktivne bakterijama, no trebat će ipak češće usisati iza njih. Također, žice im ne smiju biti na dohvat zuba, tako da treba biti spreman na malo preuređivanja ako se žice od računala, struje i slično držalo na podu. Ponekad su skloni krađi stvari, što može varirati od slatkog do pomalo iritantnog. 

Zbog svoje prirodne radoznalosti, inteligencije i društvenosti, degu se vrlo lako privikava na ljudsko okruženje. Ako se radi s njima, lako će naučiti raznorazne "trikove".Odazivaju na na poziv, ali mnogo više motivacije pokazuju na šuškanje vrečice s hranom. Takođe dosta dobro razumiju gestikulaciju, tako da im se da objasniti kada se očekuje od njih da uđu u kavez, vrate se u sobu, popnu u krilo i slično. Ipak, ono što im daje poseban šarm je njihova tvrdoglavost, svojeglavost i neovisnost, zbog kojih uvijek ostaje neki dojam da se ipak radi o divljim zvijerima.
Koliko lako savladavali trikove koje ih naučite, toliko će još lakše sami naučiti razne trikove, koji ponekad i nisu poželjni. Lako zapamte gdje ima još neistraženog prostora, nauče kako otvoriti vrata koja su ostala odškrinuta, kako se sakriti iza vrata kada neko prolazi i šmugnuti dok otvara vrata, i uglavnom, budu potpuno nemogući dok ne uspiju istražiti većinu stana. Vještinu krađe slatkiša takođe su doveli do savršenstva. Znaju po desetak minuta sjediti na stolu i čekati da okrenete glavu i u tom trenu ugrabe nešto sa stola. Druga taktika koju primjenjuju je žicanje. Znaju skočiti u krilo, stati na stražnje noge i ostati u toj pozi dok god ne dobiju nešto za jesti.

Ovisno o trenutnom raspoloženju, na želje vlasnika reagiraju na bitno drugačiji način. Kada su gladni žedni ili umorni, bez problema će sami uči u kavez, ili će dopustiit da ih uzmete i vratite. S druge strane, kada ne žele biti zatvoreni, na isti poziv će se razbježati i izbjegavati vlasnika dok se ne predomisle i odluče da bi ipak u kavez. Raspoznaju razne ljude i na svakoga drugačije reagiraju. Prema vlasniku će često imati puno povjerenje, ukučane će podnositi, dok će nepoznatim ljudima pristupati vrlo oprezno, s dozom straha.
Ipak, treba napomenuti da s njima treba malo više strpljenja nego s nekim drugim vrstama. Recimo, treba dosta vremena da se uspostavi povjerenje.
Za razliku od mnogih životinja, degui nemaju običaj gristi, čak niti kada su uplašeni. Znaju grickati čovjeka iz znatiželje, ali vrlo nježno, bez namjere da ozlijede.

Za smještaj im je potreban malo veći kavez (oni za hrčke su definitivno premali). Min. 40×60 širine i 50 cm visine kavez. Kavez mora obavezno biti metalni, najbolje s metalnim dnom, jer imaju vrlo jake zube i plastiku u jednom danu progrizu. U kavezu je dobro staviti "police" raznih visina, kao i grane po kojima se mogu penjati. Od drveta im ne treba davati orah, badem, kao niti crnogorično drvo bogato smolama. Idealno je drvo voča.
Dno kaveza najbolje je prekriti piljevinom. Nikako ne smiju biti ostavljeni da hodaju po metalnim prečkama jer će vremenom razviti upalu kože na stopalima. U ugao im se može staviti i zdjelica s pijeskom u koju će obavljati nuždu (ponekad je prenamijene u mjesto za zakopavanje hrane, ali uglavnom shvate čemu služi). Takođe im je potrebna posuda za vodu ista kakva se stavlja hrčcima i sličnim životinjama. Hranu im nije preporučljivo davati u jednu zdjelicu, jer će, ma u kakvom izobilju živjeli, onaj koji se smatra dominantnim inzistirati da on prvi jede, pa će nastati tučnjava.

Davanjem u dvije odvojene hrpe, tučnjava oko hrane će se bitno smanjiti (ali ne i izbječi, izgleda da uživaju u tome).
Mnogi degui vole kolut za trčanje- izrada ( koja nema prečke), jer se na njima može ozlijediti.
Voda im škodi krznu i koži, tako da ih se ne smije prati. Nekoliko puta sedmično treba im dati posudicu s pijeskom za činčile, u kojem će se okupati.

 MOJ DOM.