Lisica (Vulpini)-Mladunče lisice je jedna medena pufna koju bismo stalno mazili i grlili.

 Lisica (Vulpini)-Mladunče lisice je jedna medena pufna koju bismo stalno mazili i grlili. 

Lisica spada u red životinja koje su najnepovjerljivije. Živi uglavnom sama i teško joj je prići. Ako se uspije doći do nekog primjerka to su najčešće napušteni i ostavljeni mladunci.

Mlada lisica ne zahtjeva neke posebne uslove držanja, pa se stoga može smjestiti u neki ograđeni dio dvorišta ili kavez. Imajući u vidu da joj je hrana u prirodi raznovrsnija i da je u prirodi instinktivno nabavlja, to i njena ishrana u domaćim uslovima treba da bude što različitija. S obzirom da spada u mesoždere, omiljena hrana su joj meso i kosti, ali rado bi pojela i ono što ostane iza svakodnevnog obroka. Nije probirač ni u prirodi ni u domaćim uslovima.

Ako se mlada lisica gaji u zimskom periodu onda se uzgajači moraju pobrinuti da je zaštite od rahitisa koji bi mogao deformisati lisicu i ostaviti traga na njenom daljem razvoju. Ovo se postiže tako što se hrani dodaje vitamin D i kalcijum.

Dosadašnja iskustva naših ljubitelja životinja govore i potvrđuju da se mlada lisica može pripitomiti, pa čak i biti umiljata kao pas. Ipak, krv nije voda i postoji opasnost da lisica osjeti potrebu da pobjegne. Bez obzira koliko je pripitomljena, neophodno je lisicu držati podalje od živine.

Ovo je mladunče lisice i slađe je od mnogih kuca i maca koje kupujete u prodavnicama kućnih ljubimaca ili udomljavate.

Kao i svako mladunče sigurno zahtijeva sličnu njegu kao i kuce i mace, ali budite uvjereni da kad poraste pored vas neće klati kokoške komšiji u dvorištu. Ili možda ipak hoće..

Svakako, snaći ćete se i naći rješenje da živite u skladu i sreći sa svojim nesvakidašnjim ljubimcem. 

Kada odrastu možda postanu opake ubojice, monstruozne zvijeri ili bespomoćna i tupava lovina, ali dok su mladunci gotovo sve životinje imaju jednu zajedničku karakteristiku: jednostavno su preslatki!

Moguće jeste lisicu pripitomiti,spada u skupinu najsličniju psima i takvo im je ponašanje ukoliko su odgojene kao kućni ljubimci,izrazito su inteligentne,no neke osnovne nagone nikako ne možete izbjeći....zivotinja mora biti u svojoj prirodnoj okolini,osim u stvarno iznimnim slučajevima... Obavezno se moraju sve lisice dovesti u ovlaštenu veterinarsku stanicu na pregled,vakcinacija od bjesnila....Drzanje lisica kao kućnog ljubimca je riskantno,nikako nije životinja za stan,ni pod razno,već isključivo za dvorište i to dobro ograđeno iako ni to nije garancija da neće iskopati rupu i pobjeći.

O CRVENOJ  LISICI:

 Crvena lisica-sisavac- je bliži srodnik psa. Ima raskošan rep, obrastao gustim dlakama. Ona lovi noću u područjima seoskih naselja, ali je sve češće srećemo i na periferiji gradova. Vijekovima su lovili i ubijali lisice, postavljali im klopke i zamke, no uprkos tome one su još uvijek brojna vrsta. Tajna njihovog preživljavanja je u tome što se prilagođavaju skoro svakoj sredini. Mužjak crvene lisice je dužine oko 112 cm, a teži do 11 kg, dok je ženka crvene lisice dugačka oko 108 cm, a teška oko 6 kg. Životni vijek je obično 18 mijeseci do 4 godine, dok lisice u zatočeništvu mogu živjeti i do 14 godina. Crvene lisice možemo naći širom svijeta, u najraznovrsnijim sredinama, uključujući šume, pašnjake, planine, pustinje, ali se mogu naći i na farmama, gradskim i prigradskim naseljima. Prvobitno stanište joj je u Sjevernoj Americi, Evropi i Aziji, a sredinom 19. vijeka je prenijeta i u Australiju. Teritorija jedne lisice se prostire na 10 ha u naseljenim mijestima, a u prirodi i do 2000 ha. Zahvaljujući svojoj nevjerovatnoj snalažljivosti, lisica već dugo ima reputaciju inteligentne i lukave životinje.

Tijelo lisice je dugo oko 75 cm, a na to dolazi još rep dug oko 40 cm. U ramenima je visoka 40 cm, a težina iznosi oko 6-10 kg. Krzno joj je s gornje strane tijela crveno a s donje bijelo; međutim, tonovi boje se mijenjaju ovisno o području koje nastanjuju, gornji dio od crvenkastožute do tamno crvenosmeđe, a donji od čisto bijele pa do sive boje škriljevca. Donji dijelovi nogu su joj crni.

Pored toga, postoje i varijacije koje se bojom prilično razlikuju. Tako, na primjer, lisica križanka ima crnu prugu na leđima. Srebrna lisica je tamno siva pa čak do crno obojena. Nadalje, postoje i varijacije s tamnom trbušnom stranom i grlom kao i naročito svijetla varijanta, nazvana brezova lisica.

Područje na kojem živi lisica vrlo je veliko. Obuhvaća Europu, umjerena i suptropska područja Azije, u Africi područje sjeverno od Sahare i Sjevernu Ameriku. U 19. stoljeću ljudi su donijeli lisicu i u Australiju, gdje je postala vrlo teški ekološki problem za lokalnu populaciju sisavaca i ptica.

U pravilu, lisice love same. Izuzetak je lov majke s mladuncima. Lisice brzim ugrizom ubijaju svoju lovinu, jer bi im inače, kako nemaju kandže, ulov mogao pobjeći. Hrane se pretežno glodavcima, ali i svim vrstama drugih malih životinja, biljkama kao i strvinom. Pored miševa, česta lovina su im jaja iz gnijezda ptica koje se gnijezde na tlu, patke, kokoši, zečevi, insekti, ribe. Rijetko ulove srnina mladunca, a još rjeđe prašćiće divljih svinja, dok će nekog gmaza ili vodozemca pojesti samo u krajnjoj nuždi. Lisice znaju upasti i u kokošinjac i ukrasti kokoš. Kad lovi miša, prvo stoji nepokretno, a onda iznenada skoči na njega tako, da ga pritisne prednjim šapama. Prema godišnjem dobu, lisice se hrane i zrelim bobicama kao i voćem. U potrazi za hranom, lisica jede i životinje koje stradaju u prometu. Lisice koje žive u parkovima, znaju pljačkati i korpe s otpatcima.

 

Lisičja jama se u pravilu nalazi u središtu teritorija koji najčešće ima od 5 do 20 km². Lisica redovno obilazi "svoj" teritorij i obilježavanjem sa izmetom i urinom obavještava druge lisice da je to područje "zauzeto". Veličina teritorija koji jedna lisica smatra svojim zavisi o količini raspoloživog potencijalnog plijena koji na njemu živi.

Lisice imaju više jama na svom teritoriju. One služe za odmor, skrivanje u slučaju opasnosti i za podizanje podmlatka. Lisica rijetko sama kopa te jame, najčešće ih preuzima od jazavaca ili kunića, a zatim iskapa osim glavnog ulaza, još poneki da bi osigurala mogućnost sigurnog bijega u slučaju opasnosti. Takve se jame koriste od više generacija. Gustoća naseljenosti nekog područja lisicama zavisi od više elemenata, kao na pr. od raznolikosti područja, količine mogućeg plijena kao i mogućnosti gradnje jama. Mlade lisice ostaju na teritoriju majke različito dugo, a kad krenu u potragu za vlastitim teritorijem, to je različito udaljeno.

Najveći dio godine lisica je samotnjak. Vrijeme parenja u srednjoj Europi je u januaru i februaru. U južnoj Europi to je do četiri sedmice ranije, a u sjevernoj do četiri sedmice kasnije. U tom razdoblju više mužjaka "osvaja" ženku, a ona se i pari s više mužjaka. Jedan mužjak ostaje uz ženku i pomaže joj u podizanju mladunaca.

Skotnost traje oko pedeset dana. U prosjeku okot broji tri do pet mladunaca, a vrlo rijetko samo jedno ili čak i do trinaest lisičića. Mladunci su teški od 80 do 160 grama i kote se slijepi sa vunastom dlakom sivosmeđe boje. Oči prvi put otvaraju u dobi od 12 do 15 dana. Sišu četiri do šest tjedana, a u dobi od mjesec dana prvi put izlaze iz jazbine. Do tog su trenutka već promijenili dlaku i dobili tipičnu crvenu boju odrasle lisice. Mužjaci pomažu u podizanju podmlatka tako da ženki donose plijen na ulaz u jazbinu. Ako se dogodi da ženka strada, mužjak nastavlja s podizanjem mladunaca, ali naravno samo ako su već prestali sa sisanjem. Nakon četiri mjeseca, mladunci su samostalni. Polnu zrelost dosižu s deset mjeseci, a majku napuštaju u dobi od oko godinu dana. Očekivani životni vijek im je oko 12 godina-u zatočeništvu.

 Mladunci su vrlo živahni i radoznali i brzo rastu. Već u septembru dostiži težinu kao i odrasle životinje. I mužjak i ženka brinu o mladima tokom ljeta, sve dok mladunci nisu dovoljno stasali i zreli da se brinu sami o sebi (na jesen). Vrlo brzo razvijaju sposobnost za samostalan lov, pa napuštaju jazbinu i kreću u potragu za vlastitim lovištima. Veliki broj mladunaca ugine prije nego što napuni deset mijeseci.