DEGU-Čileanska vjeverica-vrlo društvene životinjice.

DEGU-Čileanska vjeverica-vrlo društvene životinjice.

Degue nazivaju još i čileanske ili pustinjske vjeverice.Degu spada u red dvojezubaca, zajedno s činčilama, kunićima. Prije ih se svrstavalo u red glodavaca, ali po novome se gledaju kao poseban red. DNA analiza također pokazuju znantno manju sličnost s "pravim" glodarima.

Koliko god im velik kavez dali, degui će biti najsretniji ako ih redovno puštamo iz kaveza. Iako se vole zavlačiti u rupe (tipa iza ormara, kreveta...), i vjerojatno će posvojiti neki mračni kutak koji će smatrati svojom jazbinom, za razliku od nekih glodara, nemoju običaj ostati danima negdje skriveni, nego će ih radoznalost natjerati da izađu i istraže okolinu. Jednom kada se naviknu na okoliš, redovno će koristiti sobu za istrčavanje, skakanje po stvarima, igru, izležavanje ispod radijatora, na TV-u i sličnim toplim mjestima...

Zbog njihove društvenosti, degua nikada ne bi trebalo držati samoga. U nedostatku društva svoje vrste, lako padnu u depresiju. Može se držati muško-muške, žensko-ženske ili miješane parove. Jedino nije preporučljivo držati više mužjaka na malo ženki, jer će doči do tučnjave. Inače se degui jako brzo vežu jedan za drugoga i postaju nerazdvojni. Zajedno spavaju, igraju se, kradu... Normalno je da ponekad dođe do odmjeravanja snaga, naguravanja, šamaranja šapama... pogotovo kada još nije uspostavljen jasan odnos snaga. Takve stvari je najbolje pustiti da sami riješe. Ozbiljnijom tučnjavom se smatra tek kada pokušaju ugristi jedan drugoga. 

Pol je ponekad malo teže razlikovati jer nije očito kao kod ljudi recimo.
Ipak, kada se zna na što paziti, moguće je sa sigurnošću odrediti. Mužjaci naime imaju veči razmak između analnog otvora i spolovila, glatku kožu između, uz vidljiv nabor koji se proteže paralelno, od analnog otvora do spolovila. Kod ženki je razmak između analnog otvora i uretralne cijevi manji, a odmah ispod uretralne cijevi nalazi se polukružno zadebljanje koje ju okružuje, i koje skriva otvor rodnice.

Oblikom tijela su slični miševima, samo mnogo veći (otprilike velićine dlana), nešto veće glave i manje zašiljene njuške. Teže oko 150 do 200 grama. Imaju vrlo snažne stražnje noge s 4 prsta, koja završavaju oštrim noktima. Na prednjim nogama također imaju zakržljao peti prst, što novi vlasnici često pogrešno pripišu ozljedi ili deformaciji. Rep im je go, s busenom krzna na vrhu. Ima funkciju odbrane od grabežjivaca, i u slučaju snažnijeg povlačenja, posebnim sastavom mišića se odvaja od ostatka tijela, uz minimalno krvarenje. Zapravo slično kao kod guštera, samo što im ne naraste novi. Tijelo im je prekriveno gustim mekim krznom, ravnomijerno raspoređene žute i crne dlake, koja im u kombinaciji daje smeđu nijansu. Trbuh im je prekriven svijetlim, gotovo bijelim krznom, koje dobro reflektira dio UV spektra, na koje im je oko posebno osjetljivo. Kao i svim drugim srodnicima, imaju velike sjekutiće koji kontinuirano rastu i moraju ih trošiti glodanjem hrane ili tvrdih predmeta. Prirodno su žute boje zbog reakcije enzima koje imaju u slini s klorofilom iz hrane. Ženke imaju produženu uretralnu cijev, što znatno komplicira prepoznavanje polova.

Prirodno im je stanište u Južnoj Americi, vrlo su česti u Čileu, gdje često žive u vrlo teškim uslovima, na visokim nadmorskim visinama na obroncima Anda, hraneći se rijetkom suhom travom i sjemenkama. Zbog takvog načina života, vrlo temeljito mogu probaviti unesenu hranu, no nisu naviknuti na hranu bogatu hranjivim tvarima, pa im takva prehrana lako oštečuje organizam i dovodi do šečerne bolesti. Zbog toga su u Europu uvezeni kao pokusne životinje za istraživanje dijabetesa. Tek kasnije se počinju držati i kao ljubimci. U domovini ih smatraju štetočinama jer se znaju počastiti usjevima.

Degue još nazivaju čileanskim vjevericama jer ponašanjem podsjećaju na vjeverice. Iako žive u rupama ili podzemnim jazbinama, mnogo vremena provode tražeći hranu, koju nose i čuvaju u jazbinama. Dobri su penjači, brzo trče, mogu skočiti i do metar u daljinu, preko pola u visinu.
Jedna od vrlo karakterističnih osobina im je izuzetna društvenost. Žive u zajednicama i od preko 20 jedinki (prema literaturi, ponekad i do preko tisuću), koje međusobno dijele nastambu, zajedno traže hranu, spavaju na gomili i međusobno se griju, upozoravaju se na opasnost, brinu o mladima... Zanimljiv mi je bio podatak da sve ženke mlade smiještaju zajedno, i čitava zajednica brine o njima, ne vodeći računa tko je čiji. Jazbine im čini složeni niz kanala s više ulaza kako bi lakše pobjegli mogućem predatoru, te niz prostorija različitih namjena, od čuvanja hrane, spavanja, obavljanja nužde do čuvanja mladih. Zajednički ih kopa cijela kolonija, formirajući lanac, u kojem svaki degu iskopanu zemlju baca onom iza njega. Dobro prihvačaju i druge životinje, činčilama dopuštaju da žive u njihovim jazbinama, te se griju uz njihovo debelo krzno.
Kako bi mogli funkcionirati u zajednici, razvili su vrlo složen sustav glasova, od upozorenja na opasnost, poziva na parenje, izražavanja prijateljstva, prijetnje, poziva mladima, poziva mladih ženki...
Izuzetno su znatiželjni i inteligentni. Iako je kod životinja često teško razlikovati inteligenciju od urođenih nagona, u ljudskom okruženju jasno se vidi prilagođavanje ponašanju koje nikako nije tipično. Za razliku od većine životinja, degu nikad ne spava. Neovisno o smjeni dana i noći, oni prolaze kroz višesatne periode pune budnosti, kada skupljaju hranu, istražuju, kopaju... te periode kada se skupe i zajedno drijemaju na gomili poluzatvorenih očiju, ali uvijek svjesni okoline i spremni reagirati na potencijalnu opasnost. Vodu ne vole, ali se održavaju čistima kupanjem u pijesku, ćeškanjem te međusobnim timarenjem. Imaju tačno određenu hijerarhiju u zajednici, prema kojoj se određuje redoslijed jedenja (alfa mužjak prvi jede, ostali čekaju da on završi), ko dobija ženke... Svaka jedinka u zajednici ima svoju hrpu grančica, kamenja i sličnih predmeta koje donese pred jazbinu. Velićina iste označava status te jedinke u skupini. U koliko se neko odluči popeti na njegovo mjesto, pokušat će mu uzeti njegovu hrpu.
U prirodi rijetko dožive 2 godine jer predstavljaju glavni izvor hrane mnogim pticama, ali uz čovjeka uz pravilnu njegu redovno dožive 6 godina.

U prirodi im je doba parenja početkom zime, mlade nose 3 mjeseca, i u proljeće ih donose na svijet. Navodno u zarobljeništvu mogu i do četitri puta godišnje imati mlade.
Mladi se rađaju vrlo razvijeni, odmah po porodu gledaju, hodaju, glasaju se i prekriveni su krznom. Već nakon nekoliko dana mogu početi jesti suhu hranu. I mužjaci i ženke zajednički se brinu za mlade i nema opasnosti da bi im mužjak naudio.

Degua nikad ne treba pokušati uhvatiti odozgo.Njihov glavni predator su ptice, tako da će taku radnju "iz zraka" instinktivno shvatiti kao prijetnju i pobječi. Najbolje je pustiti degua da se sam popne na ruku, a ako to ne ide, uhvatiti ga od ispod. Takođe, ne vole kada se drže zatvoreni u ruci. Najbolje ih je držati na otvorenom dlanu i pustiti da se slobodno smjeste ili šeču kako im paše. Često se vole zavuči u rukav. Problem je što imaju izuzetno oštre nokte, pa mogu izgrebati ako se nepravilno uhvate, pa se uplaše da će pasti i počnu se penjati. Još s vremena na vrijeme izgleda kao da držite čopor mačaka u kući.

Što se hranjenja tiće, imaju sklonost dijabetesu i zakazivanju jetre ako se neodgovarajuće hrane. Uglavnom, nezdravo im je sve bogato mastima ili uljikohidratima, žitarice, orašasti plodovi, suncokret, kukuruz, voće... Takve stvari treba izbjegavati ili im eventualno davati u minimalnim kolićinama (jednom tjedno 2-3 zrna suncokreta, komadić sušene banane ili nešto tome slično), iako ih apsolutno obožavaju jesti i iskoristit će svaku priliku da užicaju ili ukradu nešto slatko. Glavna hrana treba im biti sijeno i posebna mješavina za degue ili činčile (s time da se iz te kupovne hrane povade grožđice, sušene banane, šipak i slično-jer se to daje kao poslastica). Neki savjetuju miješanje s hranom za zamorce, ali čini mi se da u njoj ima previše grožđica i sličnih stvari. 

Degu nije baš ljubimac za svakoga.Radi se o svojeglavoj životinjici koja zahtijeva određenu kolićinu strpljenja i ne trpi baš maženje po rukama kao recimo zamorci ili hrčci. Više ostaje na "daj mi nešto fino za jesti, počeškaj me iza uha, i odoh ja dalje raditi štetu po kući". Oko ishrane treba biti jako pažljiv kako ne bi došlo do razvoja bolesti. Takođe, žive duže od prosječnog glodavca, tako da su dosta veća odgovornost. Zbog svega toga, nisu životinje koje bi se mogle povjeriti maloj djeci na brigu.
Jednom pušteni iz kaveza, skloni su napraviti određenu kolićinu nereda. Izmet im je krajnje neofanzivan, suhe kuglice bez ikakvog mirisa, neatraktivne bakterijama, no trebat će ipak češće usisati iza njih. Također, žice im ne smiju biti na dohvat zuba, tako da treba biti spreman na malo preuređivanja ako se žice od računala, struje i slično držalo na podu. Ponekad su skloni krađi stvari, što može varirati od slatkog do pomalo iritantnog. 

Zbog svoje prirodne radoznalosti, inteligencije i društvenosti, degu se vrlo lako privikava na ljudsko okruženje. Ako se radi s njima, lako će naučiti raznorazne "trikove".Odazivaju na na poziv, ali mnogo više motivacije pokazuju na šuškanje vrečice s hranom. Takođe dosta dobro razumiju gestikulaciju, tako da im se da objasniti kada se očekuje od njih da uđu u kavez, vrate se u sobu, popnu u krilo i slično. Ipak, ono što im daje poseban šarm je njihova tvrdoglavost, svojeglavost i neovisnost, zbog kojih uvijek ostaje neki dojam da se ipak radi o divljim zvijerima.
Koliko lako savladavali trikove koje ih naučite, toliko će još lakše sami naučiti razne trikove, koji ponekad i nisu poželjni. Lako zapamte gdje ima još neistraženog prostora, nauče kako otvoriti vrata koja su ostala odškrinuta, kako se sakriti iza vrata kada neko prolazi i šmugnuti dok otvara vrata, i uglavnom, budu potpuno nemogući dok ne uspiju istražiti većinu stana. Vještinu krađe slatkiša takođe su doveli do savršenstva. Znaju po desetak minuta sjediti na stolu i čekati da okrenete glavu i u tom trenu ugrabe nešto sa stola. Druga taktika koju primjenjuju je žicanje. Znaju skočiti u krilo, stati na stražnje noge i ostati u toj pozi dok god ne dobiju nešto za jesti.

Ovisno o trenutnom raspoloženju, na želje vlasnika reagiraju na bitno drugačiji način. Kada su gladni žedni ili umorni, bez problema će sami uči u kavez, ili će dopustiit da ih uzmete i vratite. S druge strane, kada ne žele biti zatvoreni, na isti poziv će se razbježati i izbjegavati vlasnika dok se ne predomisle i odluče da bi ipak u kavez. Raspoznaju razne ljude i na svakoga drugačije reagiraju. Prema vlasniku će često imati puno povjerenje, ukučane će podnositi, dok će nepoznatim ljudima pristupati vrlo oprezno, s dozom straha.
Ipak, treba napomenuti da s njima treba malo više strpljenja nego s nekim drugim vrstama. Recimo, treba dosta vremena da se uspostavi povjerenje.
Za razliku od mnogih životinja, degui nemaju običaj gristi, čak niti kada su uplašeni. Znaju grickati čovjeka iz znatiželje, ali vrlo nježno, bez namjere da ozlijede.

Za smještaj im je potreban malo veći kavez (oni za hrčke su definitivno premali). Min. 40×60 širine i 50 cm visine kavez. Kavez mora obavezno biti metalni, najbolje s metalnim dnom, jer imaju vrlo jake zube i plastiku u jednom danu progrizu. U kavezu je dobro staviti "police" raznih visina, kao i grane po kojima se mogu penjati. Od drveta im ne treba davati orah, badem, kao niti crnogorično drvo bogato smolama. Idealno je drvo voča.
Dno kaveza najbolje je prekriti piljevinom. Nikako ne smiju biti ostavljeni da hodaju po metalnim prečkama jer će vremenom razviti upalu kože na stopalima. U ugao im se može staviti i zdjelica s pijeskom u koju će obavljati nuždu (ponekad je prenamijene u mjesto za zakopavanje hrane, ali uglavnom shvate čemu služi). Takođe im je potrebna posuda za vodu ista kakva se stavlja hrčcima i sličnim životinjama. Hranu im nije preporučljivo davati u jednu zdjelicu, jer će, ma u kakvom izobilju živjeli, onaj koji se smatra dominantnim inzistirati da on prvi jede, pa će nastati tučnjava.

Davanjem u dvije odvojene hrpe, tučnjava oko hrane će se bitno smanjiti (ali ne i izbječi, izgleda da uživaju u tome).
Mnogi degui vole kolut za trčanje- izrada ( koja nema prečke), jer se na njima može ozlijediti.
Voda im škodi krznu i koži, tako da ih se ne smije prati. Nekoliko puta sedmično treba im dati posudicu s pijeskom za činčile, u kojem će se okupati.

 MOJ DOM.