Afrički tvorić-feretka-predivne razigrane životinjice.

Afrički tvorić-feretka-predivne razigrane životinjice.

Pojavljuju najčešće u dvije osnovne boje: sable (varijacije smeđe i crne boje krzna i crne oči) i albino (potpuno bijelo krzno i crvene oči). U svijetu postoje još u nekoliko boja i to: black sable, champagne, chocolate, cinnamon, dark-eyed white i dr. 

Ferret (lat. Mustela putorius furo) engleska je riječ za afričkog tvora.Uvrštavaju se u porodicu kuna, lasica, jazavaca i tvorova.

Životni vijek ovih životinjica je od 6-10 godina ovisno o brizi koja im je pružena od strane njihovih vlasnika. Tvorovi koji služe za reprodukciju i drže se zbog uzgoja dožive puno manje godina. Obzirom da su podložni nekim «smrtnim» bolestima, potrebno im je pružati kvalitetnu prehranu uz dodatke koji će svakako uticati na duižinu njihovog života.

Tvorovi su vrlo inteligentne životinje i brzo uče. Ne smiju se podcjenjivati njihove sposobnosti brzog učenja, ali i pamćenja kako lošeg tako i dobrog odnosa prema njima.

Sjajno i mekano krzno, sjajne oči i jasan pogled obilježja su zdravog tvora. Tvorovi mogu oboljeti od ljudske gripe i prehlade. Teško podnose vrućinu, te ih   ljeti treba dodatno rashlađivati zbog opasnosti od srčanog udara. Najčešće bolesti od kojih obolijevaju su: štenečak (100% smrtnost), crijevna začepljenja (zbog svoje znatiželje često pojedu ili progutaju nešto), bolesti štitnjače , te poremećaj šećera u krvi . Bilo koja promjena u njihovom ponašanju kao što su neaktivnost, odbijanje hrane ili promjene na krznu (pretjerano otpadanje dlake s tijela i repa) znak su da nešto nije u redu sa zdravljem životinjice. U svakom slučaju potrebno je odmah potražiti veterinarsku pomoć. Tvorovi su podložni stresu, te ih se stoga ne smije zlostavljati ili dovoditi u situacije koje bi isto izazvale.

Prema literaturi i dosadašnjim spoznajama pripitomljeni su prije 1500 g.p.n.e. u Egiptu. U Ameriku su došli prije 300 godina brodovima gdje su korišteni kao kontrolori mišje i štakorske populacije budući da su u tome imali veći uspjeh od mačaka. Ubrzo su otkriveni njihovi umiljati atributi, pa tako ferret postaje kućni ljubimac koji se danas nalazi na trećem mjestu zastupljenosti kućnih ljubimaca u Americi. U nekim dijelovima Amerike, tačnije Kaliforniji i danas su zabranjeni kao kućni ljubimci i smatraju se divljim i egzotičnim životinjama, pa ljubitelji ovih životinja iz cijelog svijeta pokušavaju utjecati na promjenu takvog kalifornijskog zakona.

Kroz svoju povijest služili su za lov na kuniće, a u nekim dijelovima Engleske još se uvijek uzgajaju i treniraju u tu svrhu.

Budući da su domestificirane i domaće, a ne divlje životinje, današnji se afrički tvor ne smije puštati u prirodu jer u njoj neće uspjeti sam opstati.

Afrički tvor spada u porodicu zvijeri, pa ga tako krase oštri i čvrsti očnjaci s vrlo jakim stiskom odnosno ugrizom. Tvorići imaju duguljasto i elastično tijelo obraslo mekanim krznom s kratkim i vrlo pokretnim nogama. Uši su im male i mekane, a rep dugačak i obrastao krznom. Dužina im je od 30 do 45 cm (bez repa) što varira ovisno o polu. Vid im je slab, nerijetko su i gluhi, ali zato imaju nevjerojatan njuh. Glava im je više četvrtasta, a njuškica tupastija pa se po tome razlikuju od kuna. Mužjaci su u pravilu duplo veći i teži od ženki.Ženke do cca 1 kg. težine, a mužjaci do cca 2 kg.

Tvorovi imaju specifični miris. Sterilizirane i kastrirane životinjice gube taj miris, pa se gotovo on niti ne osjeti. U vrijeme parenja taj je miris intenzivniji. Kako ipak spadaju u porodicu tvorova ponekad znaju upotrijebiti i svoje analne vrećice odnosno ispustiti «smradac». To će najčešće napraviti kada su prestrašeni, ljuti, uzbuđeni ili slučajno u snu.

Bez obzira na taj njihov miris, tvorovi se ne smiju kupati prečesto. Jednom u dva do tri mjeseca je sasvim dovoljno. Prečestim pranjem njihova koža počinje lučiti više masnoće što utječe na kvalitetu i opadanje dlake, pojavljivanje mitesera, a i većim zaudaranjem. Prilikom kupanja koriste se šamponi namijenjeni za tvoriće ili  šamponi za malu djecu. Kako imaju tjelesnu temperaturu višu od naše voda u kojoj se kupaju treba biti jako topla tako da je nama skoro prevruća. Najlakše je okupati tvorića pod slavinom i tekućom vodom. Prilikom kupanja treba paziti da šampon ne ulazi u oči, nos i uši životinjice. Valja napomenuti da se svi tvorići ne vole kupati pa ostaje na procjeni vlasnika kako će kupanje svome tvoriću učiniti što zanimljivijim i manje stresnim.

Prije odlaska veterinaru  potrebno je se i posavjetovati s da li vaš veterinar ima potrebna iskustva s liječenjem tvorova i da li je spreman educirati se.

Tvor se obavezno mora cijepiti protiv štenečaka. Ova bolest je stopostotno smrtna za tvoriće. 

Prema zakonskim regulativama cijepljenje protiv bjesnoće nije obavezno ukoliko se tvorić ne prenosi preko granice u neku drugu državu (u tom slučaju potrebno je imati veterinarsku dozvolu o prijenosu, potvrdu o cijepljenju protiv bjesnoće i potvrdu o čipiranju).

Ukoliko tvorić vrijeme provodi izvan kuće u interakciji s drugim životinjama, onda je poželjno obaviti i ovo cijepljenje.

Tvorići nemaju dlaku sklonu zamršivanju pa stoga veće potrebe za češljanjem dlake nema. Vlasnik može, naročito u sezoni ljinjanja, gustim češljem nježno iščetkati svog ljubimca pa će na taj način brže skinuti s krzna otpalu dlaku.

Tvorići imaju kandže koje im se trebaju redovno podrezivati. Prilikom toga važno je pripaziti na žilu u kandži koja je crvene boje i lako uočljiva budući da su kandže prozirne. Kandže je najlakše odrezati običnom grickalicom. Nepodrezane kandže predstavljaju tvoru veliki problem jer će se početi listati i trgati, te će njima zakačiti za svaki materijal (krevetić, ležaljku, tepih, ručnik i sl.).

Posebnu pažnju treba posvetiti čistoći ušiju i to zbog velike mogućnosti nakupljanja i stvaranja ušnih gnjida. Uši se obavezno moraju čistiti redovito, npr. jednom u dva tjedna. Prilikom čišćenja koristi se otopina za čišćenje ušiju životinja i pamučni štapići uz veliku pažnju kako se tvorić ne bi ozlijedio.

Tvorovi se linjaju dva puta godišnje, u proljeće i jesen i to kako bi zamijenili ljetnu dlaku sa zimskom i obrnuto. Ukoliko se drže u stanu u kojem je centralno grijanje ovaj proces može kasniti pa je potrebno ovu činjenicu imati u vidu prilikom izlazaka s tvorićem.

Hrčak-Hamster-malecki,Ruski patuljasti zimski hrčak.

Hrčak-Hamster-malecki,Ruski patuljasti zimski hrčak.

Ruski patuljasti zimski hrčak je obično tamno sive boje na leđima sa crnom dorsalnom linijom duž kičme. Krzno na stomaku im je bijelo. Međutim, zimi krzno može da se promijeni od bijele do nekoliko tamnijih nijansi (promjene prate promjenu dužine dana). Tehnikama selektivnog razmnožavanja su se proizvele drugačije boje i šare. Ruski patuljasti zimski hrčak takođe ima krzno na stopalima. Nazivaju se još i sibirski hrčak ili sibirski patuljasti hrčak.


Postoje tri podvrste: zimski bijeli ruski patuljasti hrčak, Kempbelov ruski patuljasti hrčak i Roborovski patuljasti hrčak. Kempbelov hrčak je sivo smeđe boje s tamnijom crtom, koja prati liniju kičme, a kao i bijeli ruski hrčak, dugačak je u proseku šest do osam centimetara.


Roborovski je boje pijeska do smeđe boje s bijelim stomačićem i najmanji je od ove vrste (naraste do pet centimetara i u proseku najduže živi - do tri i po godine).
Potiče s područja istočnog Kazahstana, sjeverozapadne Rusije, Mongolije i Sibira, gdje živi na livadama i poljima pšenice.


Ova vrsta se u trgovinama s ljubimcima vrlo često prodaje pod nazivom kineski hrčak, ali to nije tačno. Iako su te dvije vrste na prvi pogled dosta slične, kineski hrčak ima duži rep.

Zimski bijeli ruski patuljasti hrčak ima karakterističnu tamnosivu prugu na leđima i nešto svjetliju boju krzna, koja tokom zimskih mjeseci postaje potpuno bijela. Ruski hrčak upola je manji od sirijskog.

To je vrlo čista i uredna životinjica, koja se pari tokom cijele godine. Ukoliko odlučite da ih kupite u paru, nipošto nemojte nabavljati dva mužjaka, jer bi se mogli potući čak i do smrti.


Čak i između mužjaka i ženke može doći do izliva agresije, naročito u vrijeme kada ženka odbija parenje. Upravo zato važno je naglasiti da, kao i sirijski hrčak, i ova životinjica bolje funkcioniše sama.
Estrus, faza prihvatanja parenja, kod ženke se javlja svaka četiri dana. Nakon 18 ili 21 dan, obično se izlegne četiri do osam mladih. Oni su goli i slijepi sve do 10. dana, kada progledaju i polako napuštaju gnjezdo u potrazi za hranom.
 Još jedna zanimljivost vezana za ovu vrstu je i to da će nuždu obavljati uvijek na istom mijestu, a za to najčešće odrede određeni ugao kaveza.

Ove malene životinjice se mogu provući kroz otvore i razmake na kavezu pa se vlasnici često odlučuju za akvarijume kao odlično riješenje za taj problem. Bitno je međutim da akvarijum ima barem 25 cm dubine i da po dnu rasporedite piljevinu ili sijeno.

Potrebno im je svega nekoliko dana da se naviknu na svog vlasnika, a prepoznaće ga po mirisu ruke.

Ruski patuljasti zimski hrčak je sitnog okruglog tijela, dostižu punu veličinu od oko 8-10 cm. Ovo znači da su dovoljno mali da se provuku kroz pregrade u kavezu za hrčke, pa je preporučljivije držati ih u akvarijumu.

Tehnikama selektivnog razmnožavanja su se proizvele drugačije boje i šare. Ruski patuljasti zimski hrčak takođe ima krzno na stopalima. Nazivaju se još i sibirski hrčak ili sibirski patuljasti hrčak.

Ponašanje i temperament:

Ruski patuljasti zimski hrčak je noćna vrsta, ali može biti aktivan i preko dana. Smatraju se dobrim izborom kada su ljubimci u pitanju, prilično su dobroćudni. S obirom da su sitni i brzi, teško ih je nositi.
Socijalne karakteristike:
Za raliku od sirijskih hrčaka, ruski patuljasti zimski hrčak ima bolji odnos sa svojom vrstom, pa se može držati u parovima ili grupama, ali samo ako tako žive od malena. Uvođenje odraslih primjeraka u grupu nije dobra ideja. Povremeno će biti potrebno razdvojiti hrčke koji su rasli zajedno.

 Njega:

Osnovna njega je ista kao i za druge hrčke. Kao što je već napomenuto, nije preporučljiv kavez od žice, s obzirom da iz njega mogu lako pobjeći. Bolje rješenje je akvarijum, ili dobro zagrađen kavez sa poklopcem koji dopušta ventilaciju, ali i sigurnost. Izbjegavajte podlogu od kedra ili paprati, i održavajte kavez čistim da biste izbjegli stvaranje amonijaka iz ustajalog urina, s obzirom da je ventilacija ograničena zbog zatvorenog prostora. Hranite ih kvalitetnom hranom za hrčke uz dodatak male količine sviježe hrane.

Da li je vaš hrčak kembelov ili zimsko-beli.

Kembelov ruski hrčak se češće nalazi u prodaji. Međutim, može biti teško napraviti razliku i ponekad se mogu pomiješati u radnji. Postoji i tendencija da se napravi hibrid – kembelov zimski beli ruski hrčak.

 TAKO SAM MALEN.

VJEVERICA-squirrel- KAO KUĆNI LJUBIIMAC,DRŽANJE U KUĆI.

VJEVERICA-squirrel- KAO KUĆNI LJUBIIMAC,DRŽANJE U KUĆI.

Vjeverica je mala i živahna životinja iz reda glodara, siva ili smeđa krzna, čiji je rep dugačak skoro kao i cijelo tijelo.

Trebate napraviti što veći kavez, neku kućicu gdje će spavati.
Hrana: lješnjaci, orasi, sjemenke suncokreta, bućine sjemenke, kikiriki, sve neoljušteno da se zabavlja sa njima.
Orahe možda neće još moći otvoriti pa joj malo napuknite koru.
Ne davati žireve i bademe, jer imaju sastojke koji su im otrovni.
Može dobivati malo povrća, malo voća, vrlo malo tunjevine ili jajeta,jogurt, sladoled... 

Još uvijek nisu rasprostranjene kao ljubimci, ali kada ih upoznate vaša predstava o vjevericama potpuno se mijenja.Veličina im ne prelazi 8-12 santimetara kada stoje.Rep je dugačak od 10 do 15 cm. Žive oko 10 godina.Vrlo su umiljate i druželjubive pa će vas osvojiti za čas.

Ako imate dijecu vjeverica mora biti stalno u kavezu jer je izuzetno brza i može da pobjegne u sekundi.Trči 12 km na sat, a pliva 11 km na sat.Skače vrlo visoko, a vere se brzo i precizno na svaku stvar u stanu.Može se držati i na terasi jer je otporna na zimu.U slučaju da ste samac i želite životinju koja ne traži mnogo ona je idealna za vas:

ne mora da se izvodi po kiši i snijegu,

ne mora da se hrani u određeno vrijeme,

može se ostaviti sama 10 dana bez problema.

Vjeverice su IZUZETNO radoznala stvorenja.

Moraju da vide sve šta vi radite i šta se dešava u kući.

Pripitomićete ih brzo i lako samo ako imate vremena i strpljenja. 

Vjeverica je mala i živahna životinja iz reda glodavaca, siva ili smeđa krzna, čiji je rep dugačak skoro kao i cijelo tijelo. Vjeverice kojih poznajemo preko 200 vrsta, naseljavavaju gotovo sva staništa, izbjegavaju samo polarne regije i najsuše pustinje. Živi u šumama, parkovima, vrtovima. Aktivna je danju (ponekad i noću), dobro se penje i skače. U krošnjama gradi nekoliko loptastih gnijezda u kojima skriva hranu i mlade. Ne spava pravi zimski san ( povremeno se budi ). Poput ostalih glodara, vjeverice imaju četiri prednja zuba koji nikad ne prestaju rasti Vjeverica ih neprestano upotrebljava grickajući lješnjake, žir, orahe, mladice i koru drveća kako bi ih istrošila.Osim navedenog hrani se i raznim šumskim bobicama, sjemenkama i gljivama. Poznato je da sponekad zna pojesti i manje životinje poput insekata, gusjenica pa čak i malih kralježnjaka.Hrani se na način da hranu pridržava prednjim nogama, a ljusku kod orašastih plodova drobi zubima.Velike oči znače da vjeverica ima vrlo razvijeno čulo vida, što je vrlo bitno kod ovako malih sisavaca koji imaju mnogo prirodnih neprijatelja.

Vjeverice se pare jednom do dva puta godišnje. Ženke rađaju od 2 pa čak do 8 potomaka u gnijezdu napravljenom od tankih grančica i lišća.. Mladi dolaze na svijet nakon tri do šest sedmica, zavisno o vrsti. Rađaju se bez dlake, bez zuba i slijepi. Za mlade se od 6 – 10 tjedana brine ženka, nakon čega ih odbija od sise. Mladi postaju polno zreli nakon starosti od godine dana.

Dolaskom jeseni vjeverice na različitim mjestima spremaju zalihe hrane za zimu. Hranu zakopavaju na dubinu od otprilike 20 centimetara. Hranu pronalaze prema njuhu. Na neka skrovišta i zaborave tako da će nagodine na tim mjestima možda izrasti lješnjak ili neki novi hrast.

Želimo li u kući držati vjevericu, moramo se pobrinuti da nabavimo sasvim mladu životinjicu koja još sisa i nije samostalna. Do takvog ćemo mladunčeta najlakše doći u travnju ili svibnju, jer se u drugo vrijeme gotovo nikad ne kote. Samo mladunčad uzeta iz gnijezda postaje potpuno krotka i svoje staratelje smatra roditeljima.

PRIPITOMLJAVANJE I DRESURA
Vjeverica mora da se uzme od odgajivača kada ima od 2 do 4 meseca.
Može se uzeti i starija ali je potrebno duže vrijeme za pripitomljavanje.
Nikako ne kupujte uhvaćene vjeverice iz prirode,one su divlje i nepotrebno ćete izgubiti vrijeme na njima.
Počnite tako što ćete sijesti pored kaveza i pričati lagano i tiho tako da vas vjeverica upozna i shvati da od vas ne prijeti opasnost. Sluh je kod vjeverice najrazvijenije čulo.Pokušajte da ne pravite nagle pokrete kada prolazite pored kaveza ili kada stavljate hranu unutra. Poslije izvjesnog vremena, od nekoliko dana pa do nedelje, uzmite orah,lješnik ili nešto slično i držite ga strpljivo pored žice na kavezu dok vjeverica ne dođe da ga uzme.
Ne brinite, ona je toliko radoznala i alava pa će poslije izvjesnog vremena sigurno doći,budite strpljivi.

Na kraju mijeseca će uvijek dolaziti na isto mijesto čim vas vidi da prilazite kavezu.
Zapamtite da vjevericu ne dirate dok spava ili želi da bude sama.
To je prva faza obuke koja se, kod mnogih, tu i završava.
Druga faza je mnogo kompleksnija i zahtijeva vaše strpljenje i želju da vam vjeverica bude maleni prijatelj, a ne samo atraktivna životinja za prikazivanje poznanicima. Kavez morate napraviti u stanu i to najbolje na zastakljenoj terasi, ako je imate, ili u kuhinji. Poslije nedjelju ili dvije, kada vjeverica trči do ivice kaveza gdje je hranite, vrijeme je da je pustite napolje. 

Zatvorite vrata od prostorije u kojoj je kavez, naravno i prozore,ne primajte goste, ne dižite telefon, zatvorite sve rupe u koje može da se zavuče,sklonite cvijeće i sve što može da se gricka,krećite se polako i gledajte uvijek u vjevericu. Otvorite vrata od kaveza i udaljite se. Sjedite za sto ili na stolicu pored kaveza.
U krilo ili na sto stavite njenu omiljenu hranu koju koristite isključivo kada je vi lično hranite.
Kada upozna okolinu vjeverica će oprezno da priđe, uzme hranu sa vašeg dlana i pobjegne.
Zatim će doći po još i naravno sve će trpati u kesice koje ima u ustima.
Ostanite mirni i samo je posmatrajte, ne brinite, doći će vrijeme kada ćete je vući za uši ako je nevaljala ali do tada morate biti strpljivi. Sijedite i samo je posmatrajte kako istražuje prostor oko sebe, to je mnogo puta tako zabavno i smiješno nego da je jurite samo da bi je pomazili.Verujte da nećete moći da skinete oko sa nje.
Za nju je svaki novi predmet izvor zabave.
Vjeverica zna da se vrati sama u kavez,ne lovite je i ne jurite,samo ćete upropastiti sve što ste do sad uradili.

Stavite njenu omiljenu hranu u kavez, tako da je ona vidi, i ući će brzo u njega. Svaki sledeći put će to biti lakše. Vremenom će početi da se vere po vama tražeći hranu po džepovima ili u kosi ili ustima, a zatim će početi da ide za vama po čitavom stanu. Uvijek je nagradite kada mislite da je to potrebno. Ne pretjerujte sa hranom,dovoljno je svaki put po malo, jer će natrpati usta i otići negdje u ugao da polako sve pojede.
Vjeverice se povlače u kućicu čim počne da se smrkava i ostaju u njoj do zore.

Da bismo u kući držali vjevericu, potrebno je da se za to pripremimo, bilo da je namjeravamo staviti u krletku ili je pustiti da se slobodno kreće po cijeloj sobi. Na svaki način potrebna je drvena kućica dugačka i široka 30 cm te visoka 40 cm . Takva joj je kućica prijeko potrebna jer je za vjevericu prirodno da »stanuje« bilo u gnijezdu loptastog oblika što ga izgradi od grančica na drvetu ili pak u duplji drveta. Kao ulaz u kućicu služi joj okrugli otvor od približno 6 cm promjera u gornjoj trećini kućice. Pokrov mora biti čvrst, svakako pomičan, kako bismo s vremena na vrijeme mogli kućicu očistiti. U kućicu moramo staviti do 10 cm debeo sloj vunenih i drugih krpica, te suhu mahovinu za ležaj. Tu podlogu moramo mijenjati barem svakih 10 dana, osobito dok se vjeverica još ne hrani samostalno. Tek kad odraste, postaje potpuno čista što se tiče gnijezda, koje joj kasnije služi kao spremište viška hrane.
Žičana krletka treba najmanje 1 kubični metar prostora. Mora biti od žičane mreže, nikako od drvenih daščica, jer bi vjeverica pregrizla svaku ogradu koja nije od žice. U krletku treba staviti nekoliko debljih grana kako bi se životinja, kad joj se to prohtije, mogla po njima penjati, a ne da to čini samo po žičanoj mreži ograde. Dno krletke valja nasuti sitnim šljunkom ili pijeskom, koji moramo s vremena na vrijeme mijenjati. Jednako tako potrebna je plitka posudica s čistom vodom koju moramo mijenjati svakog dana. Slobodno kretanje vjeverice po cijeloj sobi svakako je za životinju ugodnije, no u tom slučaju moramo biti spremni da će se popeti na sve dostupne predmete, a osim toga i na to, da ćemo posvuda naći hrpice izmeta u obliku crnih rižinih zrnaca i “lokvice”.

 Mladunče koje još nema 14 dana moći ćemo sačuvati na životu jedino umjetnim hranjenjem. Najprikladnija je za uzgoj kojoj dužina zajedno s repom doseže veličinu muškog pedlja. Takvu vjevericu moramo 10 dana dojiti isključivo mlakim vodom razrijeđenim mlijekom. Pije ga ili pomoću plastične pipete ili iz bočice s posve malom dudicom, a hranimo je najmanje 5 puta na dan. Vodeći računa o tome koliko je mladunče napredovalo, počinjemo mu davati pecivo ili bijeli kruh namočen u mlijeko. Hranimo ga žličicom, a malene zalogaje dajemo mu ravno u njuškicu. Tako činimo sve dotle, dok se životinjica ne nauči hraniti sama. Budući da je vjeverici urođeno da se hrani glodanjem, moramo joj davati komadiće osušenog peciva te različite voćne plodove zajedno s košticama. Plodovima će ublažiti potrebu za vodom, dok će glodanjem sjemenih koštica brusiti zube i tako pojesti jezgro.

Ako se vjeverica isključivo hrani mekanom hranom, zubi će joj toliko izrasti da naposljetku više neće moći jesti. Kad vjeverica nauči jesti sama, uz voćne plodove dajemo joj i lješnjake, orahe, koštice marelica i slično. List salate ili korjenčić koristit će joj. Zimi joj dajemo svježe grančice s pupovima jablana, kruške, javora, bora ili smreke, a isto tako i češere bora ili smreke. U jesen joj dajemo i nezrele orahe zajedno s vanjskom lupinom. Takva vrsta ishrane potrebna je zbog tvari što ih sadrži hrana, a koje pospješuju probavu i sprečavaju proljeve, koji bi se javili kao posljedica ishrane s isključivo uljnatim sjemenjem.
Zapravo nema uhvaćene vjeverice koja ne bi imala buha. To su buhe koje ne prelaze na čovjeka, već jedino muče životinjicu. Zbog toga moramo odmah čim vjeverica malo poraste njezino krzno natrljati blagim insekticidom, najbolje buhačom. Čim se životinjica riješi “vlastitih” buha, u zarobljeništvu joj više ne prijeti novo okuženje. Što se tiče njezine higijene, vjeverica je vrlo čista životinja i često se “pere” lizanjem. Zbog toga moramo paziti da ne dođe u dodir s bilo kakvim štetnim kemikalijama koje bi mogla progutati.Prestrašena vjeverica može jako ugristi, pa čak i odgristi dječji prstić. Zbog toga je ne držite u kući gdje su još djeca toliko mala da ne mogu shvatiti kako tako mala životinjica ne podnosi nikakvo “gnjavljenje” i prisiljavanje.

 OHHH.

Čudnovati zamorci-Guinea pig-nježni i osjećajni.

Čudnovati zamorci-Guinea pig-nježni i osjećajni.

Za razliku od hrčaka, kunića i ostalih glodara, zamorčići skoro nikad ne grizu svog vlasnika. Preporučuju se kao najbolje životinjice za nešto manju djecu, upravo zato što su druželjubljivi, nisu opasni, a niti će ikad nauditi svom vlasniku. Bez obzira na uzgoj u Pet-Centru ili drugim pet shopovima, zamorci nikada u vaš dom neće doći divlji, pod stresom ili sl. zato što u pet shopovima već imaju društvo za igru.

Njih je u kući najbolje držati u nekom mirnijem mjestu koje nije bučno i u kojem nema previše ljudi. Dnevni boravak bio bi i dobar izbor ukoliko se može pronaći neki mirniji kutak, bilo bi najbolje. No ako nema takvog kutka u kući, uvijek ostaje opcija neke spavaće sobe ili blagovaonice (zavisi o izgledu stana). Temperatura na kojoj ih treba držati je normalna, i njegovo održavanje ne treba biti popraćeno kupnjom nikakvih grijača ili hladilica.
Ne mogu se razlikovati po mirnoći između muških i ženskih, već je samo važno da ga dobro pripitomite i onda će sve biti dobro, te neće biti agresivni ni ništa slično.

Zamorci su vegeterijanci i što se tiče prehrane, vrlo slični ostalim glodavcima, ali ipak imaju neke posebne potrebe. Na primjer, vitamin C. Dok ga drugi glodavci sami proizvode, zamorci, kao i ljudi, trebaju ga naknadno uzimati. Zato je kod prehrane zamorčiću važno uzeti mješovitu hranu s vitaminom C, a ako ste nešto debljeg džepa u Pet-Centar trgovinama možete pronaći vitamin C kao pripravak za vodu.
Preporučene dnevne količine hrane za zamorčića su:
- suha gotova hrana: 1/4 - 1/2 šoljice,
- voće: 1 kriška jabuke, kruške, dinje, jagode, lubenica, marelica, kivi, kupina, banana, smokva, grožđe,
- povrće: list salate, maslačka, svježe nabrana trava koja nije tretirana nikakvim insekticidima ili pesticidima, brokula, cvjetača, kelj, krastavac (s korom), rotkvica, repa (i korjen i list ), matovilac, radič, lucerna (u vrlo malim količinama), zob i pšenica (mlada), peršin, celer, blitva, špinat ili mrkva.

Vrlo je teško odrediti točnu količinu sviježe hrane za zamorčića. Korekcije količine hrane i poslastica određuje vlasnik koji prati navike svog ljubimca i njegove sklonosti. Ukoliko primjetite da se zamorčić počeo debljati, reducirajte mu obrok počevši od nagrada i poslastica.

 DRESURA.

Ukoliko ste mislili da zamorci nisu životinjice koje bi mogli malo 'izdresirati' - prevarili ste se. Proces je vrlo jednostavan, ali zahtjeva malo više slobodnog vremena. Za početak, potrebno je steći povjerenje od svog zamorca. Izvadite ga iz kućice (prvi puta možda neće htjeti izaći pa ga pokušajte namamiti hranom ili ga oprezno rukom uhvatite za tijelo i izvucite) pridržite ga u rukama i počnite ga maziti. Važno je da vaš zamorac uživa u tome, ali ako mu smeta pokušajte ga staviti na neku mekanu površinu i onda ga s jednom rukom lagano gladite po tijelu. Zatim uzmite komad voća ili povrća te mu ga dajte iz svoje ruke proizvodeći nekakav zvuk ili dozivajući njegovo ime. Kada ga pojede, uzmite ga i vratite u kavez. Sutradan, na jedno mjesto u kavezu stavite mu hrane te počmite proizvoditi isti zvuk kao i prije. On će polagano izaći iz kućice, te će pretražiti kavez u potrazi za hranom. Nikako mu u međuvremenu nemojte izvaditi hranu, jer više neće imati povjerenja u vas. To je prvi korak u dresiranju - naučili ste ga znakovima kada dobiva hranu.
Kada ga tek dobijete, vaš zamorac zna obavljati nuždu u svakom kutu svog kaveza, pa tako i u svojoj kućici. On može i sam naučiti obavljati nuždu u jednom kutku vašeg kaveza, a ukoliko to želite ubrzati, posegnite za jednostavnim rješenjem. Od generalnog čišćenja kaveza, dio na kojem želite da vaš zamorac obavlja nuždu malo slabije properite, a ostale vrlo jako izribajte. Na taj će način zamorac pomoću mirisa uspijeti raspoznati kutak u kojem će obavljati nuždu. Eto, dva korisna savjeta za pripitomljavanje i dresuru.

Katkad svom zamorcu dajte poslasticu, svakodnevno mu mijenjate vodu, izvedite ga van kaveza, igrajte se njim, pričajte s njim, osigurajte mu svakodnevno dostupno sijeno i vaš će zamorčoć biti sretan.

Nabavka zamorca: Zamorac treba imati više od 3 do 4 tjedna prilikom nabavljanja, i morate biti sigurni da ga je majka odbila, jer iako se rađaju sa zubićima sišu mlijeko. I čim je odbijen od majke, sposoban je na samostalni život. Kada dovodite doma zamorčića mora imati sve što je potrebno za njegov što ugodniji i uspješniji život. Kada dođete doma sa zamorcem, stavite ga u njegov novi dom i pustite ga na miru, dok se ne privikne na novo okruženje. Par dana ga nemojte vaditi i držati po rukama, dok se životinjica ne privikne na novi dom i okruženje. U tih par dana prilazite kavezu i pričajte da se malo počne i privikavati na vašu prisutnost. Nemojte ga strašiti, i idite korak po korak kako bi se na vas naviknuo. 

Kavez i lokacija kaveza: Kavez treba biti što veći i prostoran. Preko noći mogu izdržati i u manjim kavezima, ali se savjetuje da imaju veliki kavez, kako bi se mogli kretati. Ako niste u mogućnosti imati veliki kavez, a želite da se vaš zamorčić kreće i bude aktivan i nemate srca gledati ga kako se gužva u kavezu, možete ga pustiti i po podu (kući, stanu), samo pripazite da se negdje ne zavuče, i ne počne nešto glodati (naročito plastiku, najlon, žice, jer se sa tim materijalima može ugušiti). Zamorca je potrebno držati pod budnim okom ako ga pustite da bezbrižno tumara stanom.Ili ograditi dio stana. Kavez bi se prema nekim preporukama trebao držati na povišenom mjestu, nikako na podu, jer su to vrlo strašljive životinje i reagiraju na najmanje vibracije. Mora biti na suhom mjestu, daleko od propuha i daleko od izravnog sunčevog svijetla (zato što od propuha i sunca mogu uginuti - infarkt). Naravno, treba imati bocu za vodu, i hranilicu iako ni ne smeta da bude razbacano po cijelom kavezu, to im je onda i veći gušt, kopati po sijenu i tražiti hranu.

Podloga: Možete izabrati više podloga, počevši od sijena, piljevine do pijeska. Sijeno ne. Sijeno jako smrdi pogotovo kad se zamorčić popiški po njemu i nije nimalo ugodno to mirisati. Novinski papir kao podlogu, također izbjegavati, jer sadrži olovo što je toksično za zamorca. Izbjegavati i sve materijale s kojima se mogu ugušiti - plastika, najlon i KARTON (papir) također. Najbolji izbor jest pijesak ili piljevina, ALI, zamorac može biti alergičan na nešto od to dvoje, nije čest slučaj ali se može desiti. Pa ako primjetite da vam se zamorac na jednoj podlozi (piljevina ili pijesak) puno češka i kiše, podlogu promijenite. Podloga se mijenja po procjeni, i ne postoji neko pravilo. Kad postane nered, počne jako smrditi, to je već alarm za promjenu.

Igračke:U svakom boljem pet shopu postoje razne igračke za glodavce, također postoje i kamenja, minerali koji služe trošenju zuba i noktiju. Iako neki misle da su zamorci strašljive životinje, to vrlo zavisi od zamorca do zamorca i kako ga sam vlasnik navikne. Tako da i tu imate izbora, tako što zamorcu možete napraviti sklonište, gdje će se sakriti. Oni su ipak životinje koje imaju puno predatora i zato vrlo često znaju reagirati burno i bježeći kad krećete rukom prema njemu. Ali, prije će se naviknuti na vas bez skrovišta, zato je možda bolje njega ni ne stavljati. Možete staviti i neki komad odjeće koji ima vaš miris, kako bi se tako zamorčić na vas naviknuo. Igračke nisu potrebne, i to zavisi o samom vlasniku ako je željan da mu zamorac ima neku zabavu. 

Aktivnost: 

Zamorac ne bi smio samo sjediti u kavezu, jer će onda samo jesti i debljati se i imat ćete bolesnog zamorčića. Treba ga puštati iz kaveza i posvetiti mu puno pažnje. Morate s njim oprezno rukovati, tako da ga čuvate od visina i da vam slučajno ne ispadne iz ruke. Kotačić u kavezu- Nepotrebno, i većina zamoraca na to ne reagira. Kotačići su idealni za hrčke, ali ne i za zamorce.

Higijena:

 Za kavez je sve rečeno, treba se redovno čistiti. Posobno se ne preporučuje kupanje, ali neki smatraju da se trebaju često kupati, a ako ih već kupate neka to bude što rijeđe, te nakon kupanja zamorca, u mlakoj vodi, treba umotati u ručnik, dok se potpuno ne osuši. Češljanje se preporučuje kod dugodlakih zamoraca, a i kratkodlake je kao i dugodlake i sve ostale vrste zamoraca potrebno pregledavati povremeno, kako bi provjerili ima li neka neobična oštećenja kože ili sl. Nokti se mogu ali i ne moraju rezati, zavisno o tome koliko ih troši. Ako ćete rezati nokte, morate biti vrlo oprezni da ne bi ozlijedili svog zamorčića. U noktima imaju žilice koje se teško vide gdje završavaju ako zamorac ima tamne nokte; i možete režući nokte samo nanjeti nepotrebnu bol i krvarenje zamorčića.

Zdravlje:

Zamorac je zdrav sve dok jede, pije, ima normalnu stolicu, mokraću (bez čudnih, neobičnih boja ili mirisa) zdrave oči, zdravu dlaku i kožu, i dok je živahan i zainteresiran za društvo i igru. Čim se zamorac počne povlačiti, držati po strani, ležati na boku, ili bilo koje druge neobične stvari, veoma je važno posjetiti veterinara.

Glasanje:

Zviždukanje je za njih svojstveno i može svašta značiti, a najčešće reagiraju na zvuk vrećice ako mu se iz toga daje hrana.

Hrana:Zamorcu sijeno mora biti uvijek dostupno, u neograničenim količinama. Povrće i voće može jesti, ali umjereno. Zamorci su navikli na rutinu stoga im se hrana (kao povrće, voće i sjemenke) mora davati svaki dan u isto vrijeme; i to postepeno. Znači, nećete mu dati odmah cijelu mrkvu, već ćete mu dati sitni komadić mrkve, i tako postepeno povećavati obroke tokom narednih dana. Također, ne smiju im se naglo mijenjati vrste povrća i voća zbog mogućnosti dobitka proljeva koji može voditi dehidraciji životinje i konačno, smrti. Valja obratiti pažnju na tvrdoću i izgled stolice, kad mu se uvodi neka nova hrana, koju treba postepeno uvoditi. Stolica mora biti tvrđa i suha; ako mu je često "mokra" i mekana, nešto nije u redu. Meso i mesne proizvode, nikako. Ako ćete kupovati gotovu hranu za zamorce - sjemenke i/ili mix sjemenaka, morate paziti da je to za zamorce, a ne za ostale glodare, jer se s nekom hranom drugih glodara mogu lako ugušiti. Hrana koja se ne bi smjela uopće davati zamorcima: rabaraba (izuzetno toksično), krumpir, celer, grah. Hrana mora biti oprana i osušena (najbolje je "tuckati" ,a ne doslovce brisati, sa maramicom). To vrijedi za voće i povrće. Važno je prati zbog pesticida koji mogu naškoditi vašem zamorcu.

Voda:Svaki dan mijenjati vodu koja obavezno mora odstajati bar 24 sata, zbog klora. Znači, ipak treba malo odstajati. U vodu možete ukapati vitamina C (nađe ih se u pet shopu, kao posebni preparati za zamorce), jer nemaju mogućnost sami sintetizirati C vitamin; no ako se dovoljno hrane sa voćem i povrćem, s tim ne bi trebali imati previše problema niti potrebe, ali neće mu biti ništa i da mu se ukapava; bolje spriječiti nego liječiti.

Činčila-chinchilla-dajmo im sretnu budućnost.

Činčila-chinchilla-dajmo im sretnu budućnost.

NAZIV VRSTE : Činčila
Lat. Chinchilla
Rod Chinchilla lanigera se najčešće drži . 

UKRATKO O VRSTI:
Naziv Činčila dolazi od indijanskog naroda Chincha koji je živio na području Perua, Čilea i Bolivije. Činčile žive i dan danas na rubu Anda na visini od 3000m u jako oštroj klimi pa ih je priroda učinila vrlo otornim i skromnim što se tiče njihovog držanja. Činčile su glodavci i osnova prehrane im je biljna hrana.

Fizičke karakteristike:
Dužina tijela - oko 30cm.
Težina - 0.6 do 1.8 kg.
(ženke su nešto krupnije od mužjaka),
Životni vijek - 10 do 20 godina.

Uslovi za držanje

Činčile se jako dobro daju pripitomiti iako baš ne vole držanje u rukama i maženje, vrlo su aktivne i zaigrane. Mogu se držati pojedinačno i u paru (najčešće istospolnom). 
Držanje:
S obzirom da su većinom noćne životinje, tj njihove aktivnosti počinju u sumrak kavez bi trebalo držati na mirnom mjestu da ih se ne ometa tokom dana. S obzirom da su vrlo aktivne kavez bi trebao biti što veći, na više etaža da se činčila može penjati. Podaci govore da je minimalna dimenzija kaveza 60X60 cm i što viši. Podnica sa rešetkom nije poželjna da ne nastanu ozljede nogica, kao podloga se može staviti kvalitetna piljevina (koja se ne praši) ili drvene peletice. Mnogi ljudi sami izrađuju kaveze za činčile jer oni u prodavnicama su uglavnom premali, a ukoliko životinja ima dosta prostora izvan svoga kaveza gdje je puštena, to i nije toliko kritično. Što se tiče temperature prostora u kojima se drže, činčile bolje podnose niže temperature od viših, tako da temperatura nebi smjela biti viša od 25˚C.

Ishrana:
Činčile su biljojedi, a s obzirom da spadaju u glodavce potrebno je da se njihovi zubići troše. Osnovna hrana su posebne pelete za činčile (dovoljno je dvije kašike jer nisu sklone prejedanju) i kvalitetno sijeno svaki dan. Na raspolaganju moraju svakodnevno imati sviježu vodu, a uz sve navedeno može im se dati kroz dan poslastice ne više od čajne kašike dnevno.

Igračke:
Komadići drveta i grančice idealne su igračke, samo je bitno da drvo ne sadrži smole, tanin i da nije tretirano pesticidima. Imaju i činčile svoj točak za trčanje.

Njega:
Činčile se obožavaju „kupati“, al ne u vodi nego se kupaju u posebnom pijesku za činčile. Činčile ne trebaju četkanje jer sebi same češljaju krzno, dovoljne su im kupke u pijesku jer pijesak skuplja prljavštinu i višak masnoće sa krzna. 

Razmnožavanje

Dob pogodna za parenje je navršenih 9 mjeseci starosti, nikako mlađe od toga, ženka se okoti nakon otprilike 111 dana i na svijet donese do 2 mladunca, vrlo rijetko više. Mladunci se rađaju sa zubićima, imaju krzno i odmah gledaju čim su donešeni na svijet.
Pol činčile
Netko tko nije siguran u spol svoje činčile neka pogleda slike, dosta je lako odrediti koja je muška a koja ženska činčila. 
Ženka - spolni otvor je jako blizu anusa. 
Mužjak - muški spolni organ je više smješten prema trbuhu.

Jako slatke zivotinjice i toliko mi je žao te njihove sudbine- većina njih se u dobi od nekoliko mjeseci ubija na najokrutniji način i dere se krzno sa nje.

Ali činčile su opet na neki svoj način tako slatke i umiljate, i njih ne trebamo pripitomljavati. One su skoro već pitome. Po ponasanju su nalik malo na kuniće.
Ove male životinjice dugačke oko 30 cm mogu se lijepo pripitomiti i vezati uz čovjeka, a njihova vesela i zaigrana narav idealna je za nevelik prostor i za djecu.

Uz brigu i nježnost od početka, većina činčila sklona je pripitomljavanju i vezanju uz vlasnike, iako se ponekad ne vole maziti i držati poput mačaka. Imaju svoj život i same će odlučiti kad će vam doći u krilo. Jako su aktivne i zaigrane i, premda mogu biti same, mogu se držati u istospolnom paru odmalena. 

To su noćne životinje pa su najaktivnije uvečer i noću. To, naravno, ne znači da spavaju danju, nego da ne smiju biti izložene jakoj svjetlosti. Zbog energičnosti kavez im mora biti prostran i pun dodatnih igračaka kako bi se i danju mogle igrati. Sklone su navikavanju i rutini, posebno pri hranjenju, što čak dovodi do toga da postaju nervozne i nesnalažljive kad su promjene u pitanju. 

Za pripitomljavanje činčile i zadobivanje njena povjerenja treba biti strpljiv i uporan. Na početku interakcija mora biti svedena na minimum pa se vremenom povećavati. Nužan je (koliko god smiješno zvučalo) nježan razgovor s njom kroz koji će ona razbiti strah i shvatiti da niste agresivni. Poželjno je sjedenje uz kavez da se privikne na vašu prisutnost. 

Prosječni životni vijek im je oko 15 godina, ali najčešće dožive od 18 do 22. Kupovanje se preporučuje u dobi od nekoliko mjeseci kako bi se što bolje pripitomile. Najbolje bi bilo ne dozvoljavati malom ljubimcu izlaske iz kaveza dok se posve ne navikne na dodir.

Činčile obožavaju pijesak pa im jednom dnevno morate omogućiti 'kupku' od pijeska. To ne samo da održava njihovo krzno sjajnim, već je i izvrstan izvor zabave. Osim što su beskrajno aktivne, vole se penjati, non-stop nešto grickaju i potrebno im je 'utočište', mjesto u kavezu u koje će uvijek moći pobjeći i sakriti se.